‘Armand‘: Kakav djed i baka, takav unuk

Nekontrolirani smijeh glavnog ženskog lika u ozbiljnoj situaciji psihološke drame "Armand" svojevrsni je ekvivalent nepriličnom smijanju na sprovodu. Norveška glumica u nezaustavljivom usponu Renate Reinsve ("Najgora osoba na svijetu") otkrila je u ekskluzivnom intervjuu za "Slobodnu" da je snimala scenu deset sati i stvarno izgubila kontrolu baš kao njezin lik Elisabeth, a za nagradu dobila pet dana odmora.  Scena izaziva pozornost, kao i sami film, snimljen u koprodukciji Norveške, Nizozemske, Njemačke, Švedske i Velike Britanije.

Za početak, "Armand" je dugometražni igrani prvijenac Norvežanina Halfdana Ullmanna Tøndela (r. 1990.), osvajača canneske nagrade Zlatna kamera 2024. i unuka legendi europske pa i svjetske kinematografije, čuvenog švedskog redatelja Ingmara Bergmana ("Snovi", "Sedmi pečat") i velike glumice Liv Ullman ("Persona"). Drugo, Ullmann Tøndel je kao scenarist ispisao nevjerojatnu polaznu točku priče u vidu incidenta između dvojice dječaka iz najnižih razreda osnovne škole koji se odmotava kao misterij.

Prvih pola sata "Armand" je prilično majstorski napisan i režiran, sav u nelagodnoj atmosferi, klaustrofobičnoj tjeskobi i prolongiranoj tenziji.

"Ne, nisam pod stresom", izgovara glumica i samohrana majka Elisabeth na mobitel, jureći automobilom prema školi. Kamera prati njezinu vožnju fiksirana na stražnjem dijelu auta tako da cesta izgleda još tjeskobnije uža nego što jest u prvom od nekoliko nadrealnih kadrova filma.

Shvaćamo da Elisabeth priča sa sinom Armandom kad se kamera prebaci u unutrašnjost vozila i kadrira zabrinutu majku u retrovizoru. Razgovor sa sinom završava Elisabethinim riječima "Volim te. Voliš li i ti mene? Armand?!" i selimo se u školu, gdje nam se na kapaljku podastire incidentna situacija između dječaka koja se nije mogla saopćiti preko telefona. "Možda je ozbiljno, možda bezazleno", "Dječaci ustvari nisu puno rekli", "Treba se usuglasiti oko toga što se dogodilo", "Otvorimo dijalog prije nego ikog optužimo", "Ako ovo eskalira, gotovi smo"...

Kad se pojave roditelji drugog dječaka, Armandova prijatelja Jona, majka Sarah (Ellen Dorrit Petersen; glumila u "Thelmi" i nadnaravnom filmu "The Innocents", također na temu djece) i otac Anders (Endre Hellestveit), doznajemo što se navodno dogodilo iz usta učiteljice Sunne (Thea Lambrechts Vaulen) koja je dobila uputu "Pažljivo biraj riječi, budi diplomat, sabrana".

Jon je rekao da ga je Armand, nakon što se htio igrati s drugim dječakom, "prikovao za pod i udario" te "zaprijetio" da će ga "uzeti analno"; zaposleni ga je "našao u svlačionici s ogrebotinama i skinutim hlačama". Je li moguće da su se stvari baš tako odigrale? Ima li sve to neposredno veze s Armandovim pokojnim ocem koji je navodno zlostavljao Elisabeth, a inače je Sarahin brat i ona sumnja da je stradao u prometnoj nesreći?

Dok se klupko (ne)istine raspliće, redatelj Ullmann Tøndel stavlja naglasak na roditelje i njihove odnose, a djeca nisu fizički nazočna u kadru, tj. ne vidimo ih uživo, kao da su duhovi iz nekog horora poput "Sirotišta". Film se (do)tad odvija kao mješavina "Zakona zbornice" i "Lova" s Madsom Mikkelsenom na temu skandalozne optužbe ("Kao da ste unaprijed osudili Armanda i mene!"), ali redateljeva preambiciozna i neravnomjerna otkliznuća iz karakterne psiho-drame u bizarnost, čudaštvo, apstrakciju i nadrealizam bivaju sve češća nakon Elisabethina puknuća, odnosno prasnuća u smijeh, što traje par minuta.

Nadrealizam se nazirao u trenucima nasumičnog paljenja požarnog alarma i učestalog krvarenja iz nosa jedne zaposlenice škole. No, bilo je to samo zagrijavanje za Elisabethin otkačeni ples nasred hodnika s čistačem, bliski susret s Jonovim ocem u učionici, scenu s raspjevanim zborom fantomske djece i, još više, figurama koje grabe protagonisticu i hvataju je poput zombija.

Snoliko-košmarni prizori, na potezu od isforsiranih do impresivnih, oslikavaju Elisabethino stanje uma u trećem činu "Armanda" koji nije u tonalnom skladu s prethodna dva i odvlači pažnju od centralne situacije, ali ima unutarnjeg "personalnog" smisla. "Armand" kanalizira "Personu" u liku glumice na rubu živčanog sloma, kao i nadrealnim psihološko-dramskim refleksijama njenih unutarnjih previranja i identiteta. Ullmann Tøndel ponosno nosi naslijeđe slavnog djeda i bake.