‘Bird‘: Ptica u akvariju

“Kitchen sink” realizam spojen je s magičnim u novom filmu britanske redateljice Andree Arnold “Bird”. Arnold se s “Akvarijem” nametnula kao novomilenijska prvakinja realističnih “kitchen sink” drama i nasljednica Kena Loacha. Realizam je karakterizirao i njezinu blatnjavu adaptaciju romantičnog klasika “Orkanski visovi”.

Međutim, tračak filmske magije Arnold je pokazala u njezinom dosad ponajboljem ostvarenju “Američka slatkica”, obogaćujući pogođenom glazbom snažne scene s autentičnim likovima ogoljene duše za uzvišeni audivizualni doživljaj filma (sjajan soundtrack: Mazzy Star i “Fade Into you”, Rihanna ft. Calvin Harris i “We Found Love”, Bruce Springsteen i “Dream, Baby, Dream”, Raury i “God’s Whisper”, The Raveonettes i “Recharge & Revolt”). “Bird” se doima kao spoj realističnog “Fish Tanka” i magične “American Honey”.

U prvom planu magično-realističnog dramskog filma, još jednog redateljičinog naslovljenog po životinji nakon kratkiša “Pas” i “Osa” (nagrađena Oscarom) te dokumentarca “Krava”, ponovno se nalazi mladi ženski lik s ruba društva u tumačenju novog glumačkog lica (debitantica Nykiya Adams, ovjenčana priznanjem na London Critics Circle Film Awards), redateljičinog otkrića na tragu Katie Jarvis i Sashe Lane.

Dvanaestogodišnja Bailey živi u grafitima ukrašenom kvartu u Kentu s mladim tatom-dilerom Bugom (Barry Keoghan) i polubratom Hunterom (Jason Buda). Bugova objava skorog vjenčanja s novom djevojkom Kayleigh (Frankie Box) nakon tri mjeseca veze i potraživanje da ona bude djeveruša izazove bunt u Bailey, toliko da će se i ošišati iz prkosa.

“Mama je rekla da sam rođena da izazivam nevolje”, govori djevojka ionako izgubljena dok brzo odrasta i pokušava pronaći svoje mjesto na svijetu, razapeta između samohranog oca i majke (Jasmine Jobson) s kojom joj žive polusestre pod konstantnim terorom njezina zlostavljački nastrojena partnera (James Nelson-Joyce).

Premu njemu Bug se doima kao najbolji tata na svijetu, što će do kraja filma i postati zahvaljujući suptilnoj metamofrozi sve boljeg Keoghana (“Duhovi otoka”, “Saltburn”). Kao što vidite, Baily živi u teškim uvjetima karakterističnim za društveno-realističke drame, prigodno ozvučenim refrenom pjesme “Too Real” Fontainesa “je li ti ovo prestvarno?”.

Svakako, nije čudno što ona, zatočena poput ptice u akvariju, mobitelom snima galebove u letu, nerijetko i kroz žičane ograde, u nekolicini nadahnutih kadrova, zasigurno maštajući da dobije krila i poleti, odleti tamo gdje je manje “prestvarno”. Arnold želi pomoći protagonistici pa kamera irskog snimatelja Robbieja Ryana (“Idemo, idemo”, “Stari hrast”, “Uboga stvorenja”) pronalazi ohrabrujuće natpise na zidovima ili dizalima tipa “Hope” i “Don’t worry”, a u priču dolijeće i čudan svat Bird (Franz Rogowski, zasluženo nominiran za Europskog Oscara).

Misteriozni Bird pojavljuje se jednog “predivnog dana” niotkuda na polju u haljinici i kaže Bailey da traži roditelje s kojima je nekoć živio kao mali u njezinom stambenom bloku. Tko je lik po mjeri jedinstvenog glumca koji u posljednje vrijeme (“Konačna sloboda”, “Prolasci”, “Disco Boy”) nadilazi etiketu “njemačkog Joaquina Phoenixa” kakvu mu je potpisnik ovih redaka dodijelio u prvoj fazi karijere (“Victoria”, “Happy End”, “Tranzit”, “Ples između redova”, “Undine”)?

Je li on Baileyin anđeo čuvar? Posjeduje li njegovo ime metaforičko značenje? Tip nedvojbeno izgleda i ponaša se neobično, primjerice da voli provoditi vrijeme na krovovima zgrada, i to njihovim samim rubovima, kao da je ptica reinkarnirana u tijelu muškarca.

Pojavom Birda redateljica polako uvodi magično u realistično kako bi pripremila gledatelje na finale koje bi neki manje pažljiviji u publici mogli doživjeti naprasnim, unatoč sceni kad Bailey preda vrani Hunterovu poruku da je odnese njegovoj trudnoj djevojci koju su roditelji zatvorili na gornjem katu kuće. Sve se može dogoditi u filmu. Blur na soundtracku pjeva “To bi se zaista moglo dogoditi”/“It really, really, really could happen” (pjesma “The Universal”).

Istovremeno, Arnold pojačava audiovizualnu filmsku magiju kao u “Američkoj slatkici”, da malo razrgne deprimirajuće sivilo kako bi se Bailey i gledatelji osjećali nešto bolje. S jedne strane, prizori leptira na ruci, s druge pjevanje Coldplayeve pjesme “Yellow” tzv. žabi za drogu. Tu je i The Verve s “Lucky Man”. Glazba je pokretač filma. Scena vjenčanja uz Rednexovu “Cotton-Eye Joe” krajnje je suprotiva korištenju iste pjesme u horor trileru “Ne govori zlo”. Bailey bi s tom pjesmom mogla otplesati nebu pod oblake. To bi se zaista moglo dogoditi.