Bivši vojnik opljačkao je 45 restorana: ciljao je baš jednu franšizu, a bio je i nevjerojatno pristojan

Bizarna i nevjerojatna istinita priča poslužila je kao temelj za “Lopova s krova” (“Roofman”), povratnički film izvrsnog američkog redatelja Dereka Cianfrancea nakon gotovo deset godina pauze, koliko je prošlo od “Svjetla između oceana”. Početkom dvijetisućitih u Americi je operirao lopov Jeffrey Manchester, bivši pripadnik američke vojske poznat po nadimku “Roofman”.

Jeffrey je opljačkao 45 “McDonald’s” restorana, ali bio je sve samo ne tipičan kriminalac. Provaljivao je s krova i pristojno se odnosio sa zaposlenicima, izbjegavajući nasilje. Ako bi ih zaključao u hladnjaču, dao bi im jaknu da se ogrnu dok ne dođe policija, koju bi osobno nazvao pred bijeg. No, to nije sve.

Nakon što je uhvaćen i osuđen na 45 godina (!) zbog oružane pljačke, Jeffrey je 2004. pobjegao iz zatvora skriven ispod kamiona, pronašao je utočište u prodavaonici igračaka “Toys R Us” i šest mjeseci živio tu, započevši i rizičnu vezu s razvedenom zaposlenicom trgovine i samohranom majkom Leigh pod aliasom John Zorn, pretvarajući se da je vladin agent na tajnom zadatku.

Stvarni događaji po kojima su Cianfrance i Kirt Gunn (producirao “Zvuk metala”) napisali scenarij nudili su takoreći materijala za barem tri-četiri filma. Kako pristupiti Manchesterovoj priči? Kao kriminalističkom trileru? Nezavisnjačkoj drami? Karakternoj studiji? Crnoj komediji? Romansi?

Cianfrance je odabrao transžanrovski pristup pomiješavši pomalo sve od navedenoga i pogodio. Različiti filmovi lijepo koegzistiraju u “Lopovu s krova”, isprepleteni poput prstiju ruku odličnog para Channing Tatum-Kirsten Dunst u ulogama Jeffreyja i Leigh.

“Roofman” je redateljev najpristupačniji, najlepršaviji i najtopliji film dosad (epski psihološko-dramski mračnjaci “Tužna veza” i “Grijesi očeva”, serija “Istina o mom bratu”), ali i dalje pun duše, ljudski, emotivan i autorski, cianfranceovski, sa srcolomnom tragedijom koja je uvijek na jedan korak do romantične komedije s dopadljivim protagonistima.

“Blue Valentine” i posebno “The Place Beyond The Pines” u prvom planu su držali grešne muškarce, očeve, a jedan takav lik je i Manchester. “Grijesi očeva” bili su i drama o transgeneracijskim, međuobiteljskim posljedicama nečijih postupaka, a to Cianfrance istražuje i u ovom istinski dirljivom filmu.

Jeffrey je postao lopov da može skrbiti za suprugu (Melonie Diaz) i troje djece te priuštiti im bolji život i skupe poklone, poput bicikla za kćerku, što Cianfrance koristi kako bi rekao nešto o teškom uklapanju bivših vojnika u društvo, ukomponirao motiv iskupljenja jednog kriminalca zbog “loših odluka” i njegov pokušaj da vrati obitelj i stvori drugu kad to ne uspije, ali i satirizirao konzumerizam, osobito kad se radnja premjesti u prodavaonicu igračaka.

“Ne ide ti glumljenje kriminalca”, u jednoj sceni Jeffreyju kaže prijatelj iz vojske (LaKeith Stanfield) nakon što ga je pri početku filma pohvalio da vidi ono što drugi ne vide, sugerirajući mu da kapitalizira tu sposobnost, čime ga je neposredno osokolio na pljačke koje je izvodio kao “drag dečko”.

Tatum je nikad bolji u još jednoj ulozi (“Čarobni Mike”, “Pas”, “Povedi me na mjesec) na zlatnoj sredini njegovih dramskih (“Foxcatcher”) i komičnih izvedbi (“21 Jump Street”, “Izgubljeni grad”). Glumac impresionira u prizorima kad njegov lik provodi vrijeme sam u “Toys R Us”, a jedna od scena s Jeffreyjem i igračkama je čista filmska magija, pojačana glazbom Christophera Beara.

Film potencira čaroliju u romansi Jeffreyja i Leigh, hvatajući emociju “Usamljenog zaštitnika” kad se kriminalac mekog srca zbližava s njom i njezinom djecom (Lily Collias, Kennedy Moyer). Gledatelj drži fige da se Jeffrey nekako izvuče i navija za par opipljive kemije (tako bi moglo biti i na svako iduće gledanje, kao u slučaju “Carlitova načina” i “Vrućine”), premda zbog tragične ironije sluti da neće doživjeti “happy end” i strahuje od slomljenog srca, njihovog i vlastitog.

“Lopov s krova” ugodno je iznenađenje i mogao bi postati “movie” za opetovano gledanje, možda i zato što podsjeća na filmove devedesetih i ranih dvijetisućitih koji su se nakon guštanja u kinu posuđivali u videoteci (“Blockbuster Video” vjerojatno nije slučajno uletio u kadar). Jedan od najdražih filmova 2025., ako ne i najboljih.