‘Bolne istine‘: Samo s brigom

Višestruke povratke nosi novi film velikog filmaša Mikea Leigha “Bolne istine” (“Hard Truths”), u Hrvatskoj premijerno prikazan na Subversive festivalu nakon čega je dobio i redovnu kinodistribuciju u neovisnim kinima, ne i multipleksima. Pred nama je Leighov “comeback” film nakon prilično duge šestogodišnje pauze, koliko je prošlo od “Peterlooa” do “Bolnih istina”.

Film vraća britanskog redatelja i suvremenim dramama o običnim malim ljudima iz radničke klase nakon davne 2010. i “Another Year” s obzirom na to da je u međuvremenu snimio povijesnog “Gospodina Turnera” i spomenuti “Peterloo”. Povrh toga, “Hard Truths” označava i Leighov “reunion” s odličnom glumicom Marianne Jean-Baptiste koja je bila nominirana za Oscara još davnije 1997. zahvaljujući ulozi u “Secret & Lies”.

Gledajući “Bolne istine” filmofili bi se mogli uhvatiti u razmišljanju da im je nedostajao stari dobri Leigh. U razdoblju od ranih devedesetih do početka 2010-ih, Leigh je bio jedan od najvećih redatelja trpkih svakodnevničkih drama na svijetu, što potvrđuju njegovih visokih sedam nominacija za Oscara u kategorijama scenarija ili režije, kao i osvojena canneska Zlatna palma i venecijanski Zlatni lav.

“Razgolićeni”, “Tajne i laži”, “Sve ili ništa”, “Vera Drake”, “Samo bez brige” i “Još jedna godina” čine Leighovu impresivnu dramsku ostavštinu kojoj se može pridodati i aktualni film, jedan od najgorčih i najbolnijih u opusu ovog Britanca. Direktan kao prije, Leigh se ne pokušava dodvoriti gledateljima u povratničkom projektu, unatoč tome što drama povremeno očijuka s (tragi)komedijom. Nije to nikad ni bio njegov stil.

“Hard Truths” podsjeća na “Naked” i “All Or Nothing”, predstavljajući suštu suprotnost “Happy Go Lucky”. Ovo je “Unhappy-Go-Lucky” ili “Samo s brigom”, a uloga Jean-Batiste kontrira onoj Sally Hawkins. Kamera Leighova kućnog direktora fotografije Dicka Popea ulazi u život žučne, klinički depresivne sredovječne tamnopute britanske žene Pansy koja je gora od Grincha i mrzi sve oko sebe, dajući to svima do znanja od danas do sutra.

Kratkog fitilja i bez verbalnog filtera, ona nije žena na rubu živčanog sloma. Taj je rub odavno prešla. Na svakodnevnom nišanu Pansynih istresanja, gdjekad režiranih u formi urnebesne crne komedije, nalaze se premoreni suprug Curtley (David Webber) i pasivni sin Moses (Tuwaine Barrett), njezina liječnica, zubarica, ali i potpuni stranci, kao blagajnica u dućanu, prodavačica u salonu namještaja, tip na parkiralištu koji je pitao izlazi li s parking-mjesta...

Ne uspijeva je razveseliti ni mlađa sestra, frizerka Chantelle (dojmljiva Michele Austin; već glumila u Leighovim filmovima), koja isijava bojom, vedrinom i pozitivom točno onoliko koliko je Pansy mračna, oblačna i negativna; interijeri stanova preslikavaju njihovu nutrinu i razlikuju se maksimalno. “Zašto ne možeš uživati u životu?”, Chantelle pita Pansy. “Ne znam”, odgovara ona.

Kad Chantelle inzistira da odu na mamin grob povodom pete godišnjice njezine smrti i Majčina dana, postaje mrvu jasnije zašto je Pansy takva, povrijeđena, duboko u sebi tužna i nesretna žena puna ogorčenosti i žaljenja koja zbog vlastite nesreće vrijeđa i povrjeđuje druge.

Pansy nije preboljela majčinu smrt, a brinula se o njoj pred kraj njezina života, što joj je izazvalo traumu, kao i to da je mama blago preferirala Chantelle. A moguće i da je koronska pandemija učinila svoje u njezinom dodatnom povlačenju u sebe, tj. izolaciji od ljudi i ljudskih odnosa, kao što je i odgodila snimanje filma, izvorno planirano još za ljeto 2020. godine.

“Kažu mi da se razvedrim. Ne znaš moje patnje, moju bol. Nemoj mi otimati moju bol”, govori ona u bolno dobroj drami, u kojoj Leigh suosjeća s njom i familijom, ali bez melodramske sentimentalnosti i očekivane katarzičnosti. On se potvrđuje kao majstor realističnih studija karaktera, izvrstan u vođenju utjelovitelja tih karaktera, tj. režiji glumaca s kojima je i ovaj put, izgleda, imao dugotrajne “kazališne” probe pred snimanje.

“Bolne istine” još su jedna leighovski precizno oblikovana karakterna studija koja polako ogolijeva dušu glavnog ženskog lika i u tom procesu uspijeva izazvati simpatije gledatelja pa i staviti ga na njezinu stranu koliko god bila teška osoba. Zasluga za to pripada i izvanrednoj glumici. Jean-Baptiste je dobila nominaciju za BAFTA-u. Mogla je biti nominirana i za Oscara.