‘Brod strave‘: Pusti vodu da štakori odu

Winnie The Pooh, vrati se, sve ti je oprošteno! Slasher inspiriran Winniejem The Poohom i njegov nastavak podnaslovljen “Krv i med” gotovo da su “Noć vještica” i “Vrisak” u usporedbi s “Brodom strave” (“Screamboat”), filmom koji hororsko nadahnuće pronalazi u Mickeyju Mouseu i Disneyjevu prijelomnom kratkometražnom animiranom crno-bijelom klasiku “Steamboat Willie” iz davne 1928. godine.

“Steamboat Willie” položio je temelje za izgradnju Disneyjeva carstva i svijetu predstavio Mickeyja, jednog od omiljenih animiranih likova. Kad su 2024. istekla prava za “Steamboat Willieja”, moglo se očekivati da slijedi neka reciklažno-slasherska verzija crtića s krvožednim mišem, što je u posljednje vrijeme hororski trend.

Osim “Winnieja The Pooha”, dobili smo i poremećene niskobudžetne filmove na temu Grincha (“The Mean One”), Petra Pana (“Neverland Nightmare”), Popaja (“Popeye’s Revenge”)..., makar ih nismo ni tražili.

Vjerovali ili ne, “Brod strave” nije prvi “mickeymouseovski” slasher, ta čast pripala je filmu “The Mouse Trap” iz 2024., a da sve ostane unutar trenda, “Screamboat” je režirao Steven LaMorte, redatelj spomenutoga “grinchovskog” horora.

Kako bilo, Disney se zasigurno opet okreće u grobu, možda tek neznatno manje u odnosu na “The Mouse Trap” s obzirom da “Brod strave” posjeduje jednu iznenađujuće solidnu tradicionalno animiranu scenu u “čast” prethodnika.

“Screamboat” je loš, ali mrvicu je podnošljiviji u toj lošosti zato što ne shvaća sebe preozbiljno i posjeduje tračak humorne samoironije, uključujući i izjavu “Sve se uvijek iznova reciklira kako bi se uštedio novac”. Kvragu, kako bi se i mogao ozbiljno shvatiti?

Mišoliki slasherski koljač jedva da je nešto veći od pola metra (znatno manji i od mutirana štakora Splintera iz “Nindža kornjača”, a ne zna karate), tako da je pravo čudo da se nitko nije sjetio šutnuti ga nogom, ako već ne zgaziti. Ne nazivaju ga u filmu slučajno “Stuart Little”.

Nevjerojatno je da antagonist nije prosječne ljudske veličine ili još veći, poput Michaela Myersa ili Jasona Vorheesa, što se odbija o glavu redatelju i načelno crtanoliko ekspresivnom glumcu Davidu Howardu Thorntonu (klaun Art iz serijala “Terrifier”) budući da je lik “smanjen” vidljivim CGI efektima i njegovo ubijanje žrtava nemjerljivo viših od njega nije uvjerljivo.

Tko zna, možda je to izvedeno namjerno u autoironične svrhe, ali film zbog toga izgleda kao “Sharknado”, na mahove amaterski/jedva profesionalno u produkcijskom (ponajgore osvjetljenje u zadnje vrijeme) pa i glumačkom smislu (jedino je Thornton na kakvom-takvom nivou, možda Allison Pittell kao “final girl” Selena). Sukladno izvorniku, radnja se u cijelosti odvija na brodu, u ovom slučaju Staten Island trajektu, valjda kako bi se “ferry” rimovao s “fairy tale” (bajka).

Naravno, u pitanju je diznijevska antibajka jer na tom trajektu žrtve zviždućeg miša, nerijetko prilično glupaste (“Nešto se miče u sjeni! Vjerojatno je to bio samo štakor...”), završavaju u propelerima brodskog motora, bivaju zatučene bakljom maskote Kipa slobode, zgnječene viljuškarom i ostaju bez penisa u pokušajima da ovo bude crna horor-komedija a la “Pirana” Alexandera Aje. “Brod strave” je krajnje neučtiv prema Disneyjevoj ostavštini i zaslužuje trenutačni zaborav. Pusti vodu da štakori odu.