‘Cinema Laika‘: Fino kino Kaurismaki

Pojedini filmaši potenciraju svoju filmofiliju i kupnjom kina. Primjerice, Quentin Tarantino je kupio i vodi čak dva kina u Los Angelesu, legendarne “New Beverly Cinema” i “The Vista Theater”. Kevin Smith je, pak, kupio omiljeno kino iz djetinjstva u New Jerseyju, nazvao ga “SModcastle Cinemas” i postao njegov voditelj.

U njihovom društvu (s)nalazi se i Aki Kaurismaki. Koliko voli gledanje filmova na velikom ekranu, Kaurismaki je pokazao u svom zasad posljednjem uratku “Palo lišće” (“Želiš li u kino? To bi bilo lijepo...”). Kultni finski filmaš je zajedno s pjesnikom i piscem Mikom Lättijem sagradio kino u srcu opskurnog ruralnog gradića Karkkila od svega devet tisuća stanovnika, udaljenog nekih sat vremena vožnje od Helsinkija.

Kaurismaki je iskoristio prostor napuštene gradske ljevaonice i pretvorio je u kino u sklopu kojeg su smješteni rock bar i dvorana za biljar. Zanimljivo da je baš ljevaonica postala kino s obzirom da je bila čest motiv u filmovima, češći u onima kakve Aki baš i ne snima (npr. "Kobra", "Terminator 2").

Kad je cijenjeni hrvatski vizualni umjetnik i svjetski putnik Veljko Vidak čuo za Kaurismakijevu inicijativu od presudne važnosti za lokalnu zajednicu, odlučio je debitirati kao redatelj u dugometražnoj formi i snimiti dokumentarni film o tome.

Naslovljen po spomenutom kinu, dokumentarac “Cinema Laika” kronicira proces izgradnje dvorane sve do svečanog otvaranja, a režiran je u stilu Kaurismakijevih minimalističkih “low key” ostvarenja neužurbanog ritma i “deadpan” humora, tako da nije čudno što se spominju njegovi filmovi “Ariel”, “Lenjingradski kauboji idu u Ameriku”, “Boemski život”, “Juha”, “Le Havre”...

Kino je nazvano po imenima dvaju Kaurismakijevih pasa i film je najinteresantniji kad Aki sjedne pred Vidakovu kameru. Finac otkriva koje je filmove gledao kao klinac, prisjećajući se raznolikih uzastopnih projekcija “Nanooka sa sjevera” Roberta J. Flahertyja i Bunuelova “Zlatnog doba”.

Koliko je Kaurismaki zanimljiv, mogli bismo ga gledati bez da izgovori ijednu riječ, tj. samo da vozi Cadillac kabriolet, što i radi na nekoliko minuta, a to je, zanimljivo, isti onaj automobil iz nekolicine njegovih filmova. Ipak, stječe se dojam da je Kaurismaki bio zauzet i da nije imao puno vremena, ali i da nije tako opušten pred kamerom da bi njegova minutaža bila veća u dokumentarcu od nekih osamdesetak minuta.

Vidak kameru upire u ostale aktere, lokalce, radnike itd., koji govore ”Sjećam se da me je baka vodila u kino kad sam bila mala”, ”Takve stvari se ovdje ne događaju, sad grad može biti mjesto gdje se stvarno živi” i ”Možeš biti u prirodi, a navečer otići u kino”. Dokumentarac je napučen tzv. malim ljudima, karakterističnim za filmove s potpisom Kaurismakija, ali Vidak nije još njegov “level” da bi iz njih izvukao maksimum.

Zato dobro dođe gostovanje Kaurismakijevog uzora i prijatelja, kultnog američkog nezavisnjačkog redatelja Jima Jamurscha, koji se sjeća da je u Helsinkiju snimao jedan segment omnibusa “Noć na Zemlji”, kao i to da ga je finski kolega pokupio na helsinškom aerodromu usred mećave upravo u kabrioletu i tutnuo mu psa u krilo da ga grije tijekom vožnje.

No, Vidak zaslužuje pohvalu što je ispričao priču o otvaranju kina u vremenu kad se neka od njih nažalost zatvaraju i snimio film posvete kako Kaurismakiju, tako i kinima. “Cinema Laika” je dokumentarac poistovijetljiv za kinofile diljem svijeta od Finske nadalje, osobito one iz malih mjesta, uključujući hrvatske gradiće i otoke.