Delikatna tema nije obrađena bombastično i senzacionalistički, nego s mjerom i ukusom: dobro zapamtite Evu Victor

Ono što je na ZFF-u 2024. bila "Stvarna bol", to je 2025. "Oprosti, ljubavi" ("Sorry Baby"). Norma svakog izdanja ZFF-a je barem jedan odličan američki "indie" sa Sundancea koji otkriva nove filmaške glasove. "Oprosti, ljubavi" odgovara opisu i mogao bi pretvoriti redateljicu, scenaristicu i glumicu Evu Victor u novu nezavisnjačku miljenicu, nasljednicu jedne Grete Gerwig.

Ako vam Eva izgleda poznato, to je zato što može podsjetiti na Daisy Ridley ili Phoebe Waller-Bridge ("Sorry Baby" u spoju humora i drame iz svakodnevice glavnog ženskog lika ide tragom "Fleabag"). A možda je i poznajete kao zvijezdu humorističnih viralnih videa. Ubuduće bismo je svakako mogli pamtiti po "Oprosti, ljubavi".

U svome filmskom prvijencu Victor se predstavlja kao britka komičarka sa smislom za tihu, intimnu dramu kako ispred, tako i iza kamere, što je u njoj prepoznao oskarovac Barry Jenkins ("Moonlight", "Ulica Beale") i producentski je podržao, a uz "Sorry Baby" stala je i propulzivna neovisna kompanija A24. "Oprosti, ljubavi" mijenja perspektivu teških post-MeToo priča na temu seksualnog nasilja i bavi se radije polaganim oporavkom od traume umjesto traumom kao takvom jer život, nažalost, mora ići (i ide) dalje i treba nekako nastaviti živjeti.

Delikatna tema nije obrađena bombastično i senzacionalistički, nego s mjerom i ukusom u dirljivom i pronicljivom filmu. Redateljica i glumica uspijeva ostvariti balans između drame i komedije, pronalazeći humor u svakodnevnim situacijama i apsurdnostima življenja da olakša bol ženskog lika, tj. težinu priče, ali nikad ne čini "Sorry Baby" manje ozbiljnim filmom.

Priča slijedi Agnes, mladu profesoricu koja je preuzela katedru za engleski jezik na fakultetu, gdje je nekoć i sama studirala. Struktura filma je nekronološka, razlomljena na nekoliko poglavlja ("Godina kad se ‘ono‘ dogodilo", "Godina s pitanjima", "Godina s dobrim sendvičem"...") i različitih faza u Agnesinu životu prije i poslije seksualnog napada.

Pa ipak, ne čini se da je struktura samo odabrana da se redateljica i scenaristica dokaže na kompleksnijem narativnom planu, već da bolje upoznamo Agnes kroz prošlost i sadašnjost, postupnu prilagodbu lika na život nakon "onoga", odnos s najboljom prijateljicom i bivšom cimericom Lydie (Naomi Ackie), mladim susjedom Gavinom (Lucas Hedges) u kojem pronalazi utjehu i profesorom Deckerom (Louis Cancelmi), njezinim savjetnikom i glavnim krivcem za traumu. 

Neki filmaši i filmašice vjerojatno bi prikazali/e scenu napastovanja nakon što je Decker pozvao Agnes kod sebe doma da zajedno prođu njezinu tezu, ne i Victor. Kamera je ostavljena ispred profesorove kuće i ne ulazi unutra, nijemo promatrajući vrata izvana i prateći smjenu popodneva i večeri, odnosno Agnesin izlazak poslije nekog vremena. Nakon što Agnes izađe iz kuće i dođe doma, kamera je fiksirana na nju i njezin opis nemilog događaja Lydie, ali bez tzv. povišenog glasa jer Victor je odveć suptilna za to, a i scena je već dovoljno devastirajuća takva kakva jest.

Victor odašilje kritičke žalce na račun bešćutnog liječnika i predstavnica uprave fakulteta ("Znamo što proživljavaš, žene smo...") koje nemoćno sliježu ramenima jer ne mogu ništa napraviti za Agnes koja će, ironično, godinama kasnije, kad postane profesorica, naslijediti posao i ured od Deckera. "Ne želim da bude uhićen. Želim da prestane biti netko tko to radi. A ako ode u zatvor, bit će samo osoba koja to radi, koja je također u zatvoru", govori Agnes.

Redateljica je, znači, fokusiranija na proces iscjeljenja ranjive, no otporne protagonistice i njezino nošenje s traumom, od toga da je u gluho doba noći odlučila posuditi kod susjeda tekućinu za upaljač kako bi zapalila Deckerovu kuću u humorno intoniranoj sceni, do lijepljenja listova njezine teze na prozore da izblijede na suncu. Iscjeljenje pospješuje prijateljičina bezuvjetna podrška, udomljavanje mace, zbližavanje s Gavinom i susret s dobronamjernim strancem (John Caroll Lynch) koji je smirio u napadu panike i pružio joj razgovor uz sendvič.

Mali-veliki trenuci tog tipa presudni su za Agnes, ali i ovaj životno afirmativan film koji kulminira njezinim emotivnim monologom upućenim Lydieinoj bebi. "Kad odrasteš, možeš mi reći što god. Ako imaš misao i kažeš ‘to je loša misao‘, vjerojatno sam i ja imala istu misao, ali deset puta goru. Dakle, možeš mi jednostavno reći. Ako ti netko učini nešto loše. Ako netko kaže nešto strašno. Nikad ti neću reći da me plašiš. Samo ću reći: ‘Da, znam. Ponekad je jednostavno tako.‘ Žao mi je što će ti se dogoditi loše stvari. Nadam se da se neće, ali ponekad se loše stvari jednostavno dogode..." Oprosti, ljubavi.