‘Dječak u ružičastim hlačama‘: Vapaj protiv vršnjačkog nasilja

Vršnjačko nasilje i zlostavljanje u školi i na društvenim mrežama bilo je pretežak teret za talijanskog tinejdžera po imenu Andrea Spezzacatena. Nesretni Andrea oduzeo je sebi život 20. studenog 2012. godine, dan nakon proslave 15. rođendana. Nikome od bližnjih nije rekao za (cyber)zlostavljanje i trpio je u sebi sva izrugivanja, vrijeđanja i poniženja. Iza sebe nije ostavio neku poruku koja bi roditeljima objasnila razloge zašto je na sebe digao ruku.

Tek nakon sinove smrti majka Teresa Manes (naš intervju s njom pročitajte ovdje) otkrila je o čemu se radilo kad je upalila njegov kompjuter, logirala se na Facebook profil i otkrila stranicu kreiranu da se vršnjaci izruguju sa njim, pojmivši sva sramoćenja koja je nesretnik iskusio i dovela su (ne)posredno do njegova samoubojstva. Teresa je potom napisala bestselersku knjigu "Andrea: Beyond The Pink Pants" i posvetila svoj život da kod mladih podiže svijest o svemu što je proživio njezin sin ne bi li spriječila da netko napravi nešto slično.

Knjiga je pretvorena u film "Dječak u ružičastim hlačama" ("Il ragazzo dai pantaloni rosa"/"The Boy With Pink Pants") koji je postao najveći talijanski kinohit 2024., među ostalim i zbog organiziranih školskih posjeta kinima, primjera radi veći od "Parthenope" Paola Sorrentina, ali i hollywoodskih blockbustera kao što su "Gladijator 2", "Zlica", "Dina 2" i "Venom 3", a imao je hrvatsku premijeru na FMFS-u, nakon čega je ubrzo krenuo u redovnu distribuciju.

Splitska publika nagradila je "Dječaka u ružičastim hlačama" visokom ocjenom 4.67. Takav prijam ne čudi: ovo je komercijalna "mainstream" drama ciljano napravljena za najširu publiku, premda bi bilo zanimljivo vidjeti isti film da je rađen kao nezavisnjački festivalac i da je tragičnu istinitu priču ispričao s malo više pjesničke slobode. No, ovakav kakav jest, više dobronamjeran nego istinski dobar-dobar, "Il ragazzo dai pantaloni rosa" je sasvim korektan i iznimno bitan kao vapaj protiv razornog i trajnog učinka vršnjačkog nasilja i zlostavljanja.

"Dječak u ružičastim hlačama" svakako biva bolji kako priča ide dalje i odmiče se od početne hallmarkovske produkcijske umivenosti prema repertoarnom filmu nadomak festivalskog, rezultirajući ponekim dramski snažnim scenama tijekom obrađivanja veoma delikatne teme. Naracija je isprve dojmljivija od same režije.

Redateljica Margherita Ferri postavlja pokojnog Andreu (vrlo solidno glumi ga Samuele Carrino) kao naratora vlastite priče koju retrospektivno priča s onoga svijeta, izgovarajući rečenice tipa "Da sam živ danas..." i razmišljajući o tome koliko bi imao godina, bi li možda studirao u Americi, ali i dotičući se svojih tlačitelja ("Trebali biste sada vidjeti moje nasilnike, Christian ima 20 kilograma viška, sam je i nezaposlen").

Andrea je bio senzibilan, uzoran sin i učenik-odlikaš, drukčiji i bolji od okoline, što ga je i pokopalo. Bio je "prodigy", talentiran za sve, školu i zbor, uvijek spreman pomoći, a volio je i filmove; preko njih se povezao s učenicom Sarom (zapažena Sara Ciocca) s kojom je redovno odlazio u kino i pisao recenzije (bilo bi zanimljivo pročitati što bi rekao za "Il ragazzo dai pantaloni rosa"), a i izjavio joj ljubav u krivom trenutku.

Njegova sušta suprotnost je Christian (Andrea Arru), najpopularniji i najzgodniji mladić u školi koji je pao razred i ima dara za sport/atletiku, ali ne toliko za pjevanje, posebice ne za nastavu i sastave. S Christianom se Andrea želi sprijateljiti (naizgled ga privlači kao nešto više od prijatelja) i postati dio njegova društva, ali ovaj to koristi da mu pomogne popraviti ocjene.

Međutim, kad Andrea bude izabran za jednog od članova zbora za nastup pred Papom, a potom i odnese prevagu za ekipu u natjecanju u trčanju, Christian je ljubomoran i počne ga ismijavati, možda i zato da odgana sumnje društva kako i on osjeća nešto više prema njemu, što kao da je natuknuto između manipulatorskih redaka. Sve se to događa dok se Andreini roditelji razvode (Claudia Pandolfi, Corrado Fortuna), tako da mu još veći stres predstavlja natpis na ploči "Andrea Checcacatena" ("Andrea Queercatena").

Nakon što Andrea jednog dana dođe u školu u ružičastim hlačama, nusproizvodu pranja u perilici rublja s drugom robom, ruganje eskalira ("Rade li ih za muške?") i kulminira Christianovom užasnom psinom – dogovorom da dođu na bal odjeveni kao žene, što on napravi i shvati da je grubo nasamaren i doživi najveću porugu kad ga u ženskoj opravi nasilu dovedu na plesni podij i to sramoćenje bude zauvijek ovjekovječeno mobitelom.

Uporaba tišine i usporenog pokreta daje teškoj sceni još veću težinu i pronalazi autentičnu emociju, kao i u Andreinom spokojnom zadnjem danu na Zemlji, proslavi rođendana u luna parku. Scena samoubojstva je mudro izbjegnuta, a simbolika ružičastih hlača suptilna. Nisu one identifikacija Andreine (homo)seksualnosti, već simbol njegova prkosa.

"Ne moraš ih nositi", govori Andreina majka u filmu, a on se nadoveže "... i da ih pustim da pobijede?". Stvarna majka dječaka, pak, na odjavnoj špici piše u stilu: "Napravila sam neke grešķe kad je u pitanju Andrea, ali ne i da nosi te hlače".