‘Do ludila‘: Izvrnuto-obrnuti prvi spoj

"Zidić" je bio jedina opcija za gledanje talijanske romantične komedije "Do ludila" ("FolleMente"/"Madly") nakon obavijesti o rasprodanoj projekciji filma u Ljetnom kinu "Bačvice", gdje je imao hrvatsku premijeru u sklopu 18. FMFS-a i pokazao se uvjerljivim favoritom publike. No, natpis "rasprodano" mogao se i očekivati, jednako kao što i nagrada FMFS publike za film iz glavnog programa nije preveliko iznenađenje.

FMFS publika voli talijanske filmove, sjetimo li se, recimo, "Uvijek postoji sutra" sa 17. izdanja festivala, s kojim "Do ludila" dijeli glumicu Emanuelu Fanelli. K tome, "FolleMente" je, dakle, romantična komedija, a ne drama. Od svih filmova iz ovogodišnjeg programa FMFS-a, "Do ludila" je uvjerljivo najkomercijalniji i najpopulističkiji, ujedno i daleko najveći kinohit.

Kao scenarist i redatelj potpisuje ga Paolo Genovese ("Pazi što želiš"), vjerojatno vodeći talijanski hitmejker otkako je 2016. s "Potpunim strancima" snimio nacionalni blockbuster i potom ušao u Guinnessovu knjigu rekorda zahvaljujući filmu koji je iznjedrio najviše remakeova u povijesti, "rimejkajući" se od Europe do Azije.

Uspjeh na tragu "Perfect Stragers" postiže i "Madly", zabilježivši najbolje postpandemijsko vikend-otvaranje u talijanskim kinima, ali i potražnju za remakeovima, uključujući i onaj američki koji bi mogao režirati sam Genovese. Paralele se mogu povući između "Potpunih stranaca" i "Do ludila". Osim što je filmove režirao Genovese, u njima glume i isti glumci (npr. Edoardo Leo i Marco Giallini), a i oba su visokokonceptualne komedije koje se odvijaju tijekom jedne večeri/večere u stanu, s time da ovaj ima prefiks "romantična".

Čini se da je Genovese dobar poznavatelj rom-com žanra i romantičnih situacija iz filmova. Likovi će zapjevati pjesmu "Ain‘t No Sunshine" Billa Withersa, koja je ozvučila divnu scenu prolaska romantičnog protagonista kroz četiri godišnja doba nakon odlaska drage u romantičnoj komediji "Ja u ljubav vjerujem". Centralni par pokazivat će jedno drugome ožiljke kao Mel Gibson i Renee Russo u "Smrtonosnom oružju 3". A kad počnu jesti špagete, malo je nedostajalo da im se usne spoje kao u animiranom klasiku "Dama i skitnica".

Spomen animacije dovodi nas do najvećeg utjecaja za "FolleMente" – briljantnog crtića "Izvrnuto obrnuto" i njegova nastavka. Talijanski redatelj snimio je igranu, romantično-komičnu inačicu "Inside Out", koja crpi inspiraciju i iz "Moćne Afrodite" (grčki kor kao komentator zbivanja), pa i općenito filmova Woodyja Allena, poput "Sve što ste htjeli znati o seksu...", dok regionalnu publiku može podsjetiti i na srpsku komediju "Mi nismo anđeli" Srđana Dragojevića.

Svaki od ovih filmova superiorniji je Genoveseovu hitu kojemu nedostaje jedinstvenosti/genijalnosti "Izvrnuto obrnuto" i Allenova rukopisa, odnosno Dragojevićeve komične subverzije, ali "Do ludila", treba reći, lako komunicira s publikom i daje joj materijala za identifikaciju u priči o prvom spoju s personificiranim osobnostima, odnosno skrivenim unutarnjim mislima/glasovima muškarca Piera (spomenuti Eduardo Leo) i žene Laure (Pilar Fogliati; posudila je glas u sinkroniziranoj talijanskoj verziji "Inside Out 2").

Osobnosti nisu osebujne animirane "apstrakcije", nego ih utjelovljuju glumci, a njihova borba za prevlast unutar uma muškarca i žene tijekom svih (ne)ugodnosti prvog spoja evocira ne samo "Izvrnuto obrnuto", nego i savjetničke anđeo-vrag duele iz Dragojevićeva filma, od romantičnih do anarhičnih poriva, uz trendovski podebljanu feminističku notu.

Iako povremeno repetitivna, verbalna dodavanja osobnosti ("Ne razmišljam o seksu! Jesmo li stvarno to rekle?", "Zašto je ne bismo sad poljubili? Ne možemo, oči su joj zatvorene!") zanimljivija su od interakcija potencijalnih ljubavnika.

Glavni par rijetko luči odgovarajuću kemiju i Genovese je u tim "unutarnjim" pasažima scenaristički nadahnutiji ("Obožavam freudovske lapsuse!"), dok redateljski vodi film kao kazališnu predstavu pa odatle poneke teatralnosti, odnosno statičnosti u glumi i režiji.

Dijaloški i scenski sveden je i "Perfect Strangers", ali Genovese je tu bio pronicljiviji i dublji u (za debate stvorenim) opservacijama na račun modernih ljudskih, muško-ženskih odnosa, a ovdje mahom ima površinski pristup zbivanjimaunatoč potentnoj dijegezi, odnosno inscenaciji "unutarnjeg svemira" likova kao interijera njihovih misli.

Od Genovesea se ipak očekivalo malo više i "FolleMente" će teško postati budući klasik kao "Perfetti sconosciuti", ali u konačnici pruža prilično dovoljno zabave kroz uspone i padove prvog spoja za jednu ležernu ljetnu kinovečer. "Plačeš i smiješ se, što više možeš tražiti?", kao da je kratko sumirala film jedna Laurina osobnost.