‘Dom‘: Šok za (š)okom

Krupnjak oka pod prijetnjom igle naglašava krajnji užas na plakatima i u foršpanima novog filma strave “Dom” (“The Home”) koji bi netko zbog toga možda na prvu mogao zamijeniti za nedavni, istovjetno žanrirani očni horor “Eye For An Eye”. Doista, oči se u nekoliko navrata nalaze u fokusu “Doma” kao da na njih vreba "darivatelj snova" Sandman.

Iz očiju krvare pacijenti doma za stare ljude kojima je “potrebna posebna njega” kad se s njima susretne novi zaposlenik/domar Max unatoč upozorenjima nadređenih da se “drži podalje od (njihovog) četvrtog kata”. Maxa glumi Pete Davidson, mladi glumac krupnih očiju koji izgleda konstantno neispavan, taman za jedan ovakav horor.

U strahu su velike oči, još veće ako pate od nesanice i njome potenciranih dnevnih košmara. “Imaš velike oči”, kaže Maxu dr. Sabian (Bruce Altman), jedna od čelnih figura doma u kojem se ljudi na trenutke ponašaju kao da snimaju “Eyes Wide Shut” (seks pod maskama “Stranaca”).

S ovim uvodnim dijelom teksta jasno je da je “The Home” imao hororskog potencijala. No, prvi minus je Davidson, komičar i protagonist tabloidnih vijesti (veze s Kim Kardashian itd.) koji je znao zabljesnuti pred filmskim kamerama (polu-metafilmski “Kralj Staten Islanda”, horor komedija “Tijela, tijela, tijela”), ali ne uspijeva iznijeti hororsko-emotivno-dramske zahtjeve ovog filma kakve je pred njega stavio redatelj i koscenarist James DeMonaco (“Pročišćenje”, “Pročišćenje: Anarhija”, “Pročišćenje: Izborna godina”).

Max je udomljeno dijete nesređenog života: problematični mladić koji nije nikad prebolio samoubojstvo starijeg polubrata, a sklon je vandalskim činovima (grafitiranje) zbog čega mu prijeti zatvorska kazna i zato pristaje na četiri mjeseca društveno korisnog rada u domu. Trauma se udomaćila u njegovim snovima koji se sve više pretvaraju u košmare kad počne raditi i spavati u uznemirujućem domu, otkrivajući njegove mračne tajne.

Košmare do iznemoglosti potencira DeMonaco, toliko da postaju repetitivni i sve samo ne efektivni, upareni s napornom glasnom glazbom i bučnim zvukovima u svrhu postizanja tipiziranih “bu” scena. “Setting” doma nudio je potencijal za stravu misteriozno-onostranog i realističnog psihološko-hororsko-trilerskog tipa.

DeMonaco pokušava kombinirati i jedno i drugo, zavlačeći gledatelja šaradom standardnih “sablasnih” znakova da “nešto nije u redu s ovim mjestom” (vriskovi u noći, zlokobni crteži, poruka “pronađi obilježene”...) do završnog “twista”, ali čini se da je dosta toga nasumično u filmu i isti kao da je nastajao usput, bez čvrstog scenarija, inspiriran nizom horora starijeg i novijeg datuma, od “Isijavanja” do “Bježi!”, pa i trilera “Igra”, koje neuspješno pokušava imitirati.

Posljedica toga je niz nabacanih scena, ali samo jedna, posjet četvrtom katu, umije nakratko stvoriti proganjajuću nelagodu, tj. stvarnosan institucionalan/sistemski horor sukladno mjestu radnje (zanemarivanje staraca u domovima), sugerirajući da je izvorni zametak DeMonacove ideje mogao i trebao rezultirati bitno boljim/suvislijim filmom.

Međutim, prilično nevjerojatni paranoidno-zavjerenički preokret, osim što anulira ili čini besmislenim dosta toga prethodno viđenoga, prekasno uspostavlja potragu za izvorom mladosti i sudar generacija kao intrigantnu centralnu temu. “Dom” se pokušava iskupiti krvavom katarzičnom završnicom za Maxa i sve mlade kojima su starije generacije oduzele godine života.