‘Drakula: Vječna ljubav‘: Neveseli mrtvac

Vječnost bi nam takoreći trebala da unatrag 100 godina izbrojimo sve filmove inspirirane "Drakulom", legendarnim romanom Brama Stokera. Samo je od 2010. naovamo najpoznatiji vampir svih vremena višestruko uskrsnuo na ekranu u ovom ili onom obliku. "Dracula 3D", "Drakula: Neispričana priča", crtići "Hotel Transilvanija 1-3", serija "Dracula", "El Conde", "Renfield", "Drakula: Buđenje zla", "Nosferatu"...

Odakle onda potreba Luca Bessona da vizualizira još jedno čitanje Stokerova romana, reinterpretira ga i da novi prilog ostavštini slavnog vampira, tim više jer je izjavio da nije fan horora, niti samoga Drakule? Moguće da potreba leži u tome da nekoć omiljeni francuski filmaš ("Nikita", "Veliko plavetnilo", "Leon profesionalac", "5. element") očajnički želi povratiti poljuljani ugled nakon financijskih nedaća kompanije Europacorp i optužbi za seksualno zlostavljanje.

Trebao mu je, dakle, neki zvučan projekt da ga preporodi, kinohit koji nije iznjedrio još tamo od 2014. i "Lucy", popunjavajući filmografiju neujednačenim i mahom komercijalno neuspješnim ostvarenjima ("The Lady", "Malavita", "Valerian i grad tisuću planeta", "Anna") kakvima su postali i nastavci poluigranog-poluanimiranog "Arthura u zemlji Minimoya".

Ako Bessonov prethodni film, podcijenjeni "DogMan", nije zvučan, "Drakula: Vječna ljubav" ("Dracula: A Love Tale") to sigurno jest s čuvenim vampirom u naslovu. "Drakula: Vječna ljubav" na papiru djeluje kao idealan projekt da Besson naoštri tupe redateljske očnjake i ispiše neko novo poglavlje karijere s dobivenom prilikom za režiju na razmeđu komercijalnog i umjetničkog, kao u najboljim danima kad je snimao vraški dobre filmove. Sudeći po "Draculi", Besson se u Stokerovu romanu najviše zakačio za romansu unutar horora. To nije čudno: Bessonovi filmovi znali su u srži biti ljubavne priče. A kud ćeš veće ljubavne priče od "Drakule" i titularnog prokletnika-romantika koji je prešao oceane vremena, godine, desetljeća i stoljeća, da pronađe jedinu ženu koju je ikad volio i sa njom se ponovno sjedini na ovom ili onom svijetu.

Taj izraz trajne ljubavi i čežnje načinjen je besmrtnim 1992. u "Drakuli" Francisa Forda Coppole, najromantičnijoj i po mnogo čemu definitivnoj verziji Stokerova romana. Sjena Coppolina vampira nadvija se nad novog "Drakulu" i Besson joj nažalost ne može umaći. Možda zato Besson stavlja na glavu ostarjelog vampirskog grofa gotovo identičnu periku kakvu je nosio Gary Oldman (bez nje, u nešto mlađem izdanju, izgleda kao kopija vampira Damaskinosa u tumačenju Thomasa Kretschmanna iz "Bladea II"). 

Mladi Caleb Landry Jones očekivano je posvećen ulozi i u drugoj suradnji s francuskim redateljem nakon "DogMana", ali nije impresivan i strastven kao Oldman zato što mu Besson nije krvavocrvenom tintom napisao podjednako nadahnute rečenice. Dijalozi tipa "Ja sam samo bijedna duša koju je bog osudio" ili "Život bez ljubavi je najgora bolest"... ne mogu ubrizgati veću dozu svježe krvi u film kojemu ni tajming nije na strani.

Naime, "Dracula: A Love Tale" dolazi u kina tek nešto više od pola godine nakon superiornijeg "Nosferatua" Roberta Eggersa. Da se, recimo, Bessonov film pojavio nakon "Dracule 2000", njegova recepcija sigurno bi bila drukčija. Eggers je snimio gotičarski i romantičarski dojmljivu verziju "Drakule" koja je umjela prestraviti i dirnuti gledatelja, a Besson ne uspijeva baš ni jedno ni drugo. Iako, prema uvodu bi se reklo je redatelj bio na tragu nečemu.

Uvodne scene nešto su najbolje što je Besson režirao u dugo vremena, od romantike u interijerima između princa Vladimira i Elisabete (Zoë Bleu) do eksterijerne bitke protiv Turaka. Zapaljeno brdo sa crnim siluetama i bijeli snijeg prepun zamki za vukove dobar su kontrapunkt.

Sve što ostaje nakon tog uvoda jest vizualna estetika jer Besson djeluje isključivo zainteresiran za scenografiju/kostimografiju (spram karakterizacije) koja najviše dolazi do izražaja u sceni u Versaillesu, gdje će Drakula zariti očnjake u desetke ženskih vratova. Međutim, Besson gubi vizualnu busolu u računalnim efektima oživljenih vodoriga iz Drakulina dvorca koji film približavaju njegovu serijalu za djecu o Arthuru i Minimoyima, čineći ga neozbiljnim.

S jedne strane, Besson obećava tragičnu romantičnu priču o vječnoj ljubavi i prokletstvu, a s druge ubacuje takve djetinjarije i pušta glumce poput dvostrukog oskarovca Christopha Waltza (svećenik/lovac na krvopijce) da nezainteresirano šmiraju na rubu slučajne autoparodije. Kao da se nalazi u parodiji "Drakula: Veseli mrtvac", Waltzov lik za mladu vampirku kaže "Živa je, klinički gledano". Isto se može reći i za Bessonova neveselog mrtvaca. Živ je, klinički gledano.