‘Dugi hod‘: Kad hodaš ne zastajkuješ

Pseudonim Richard Bachman skrivao je legendarnog pisca Stephena Kinga. Bio je to piščev alter ego i King je pod tim imenom objavio mračne distopijske romane kao što su “The Running Man” i “The Long Walk”. “Dugi hod” je Kingov prvi napisani roman ikad. Pisao ga je tijekom košmarnog Vijetnamskog rata, a objavio 1979. godine.

Odjeci Vijetnama i horora (od) vojačenja, tj. distopijskih filmova na prijelazu šezdesetih i sedamdesetih (npr. “Planet majmuna”, “Westworld”, “Zeleno sunce”, “Rollerball”) osjete se u Kingovoj priči iz Amerike bliske budućnosti nakon velikog rata, koju je napokon adaptirao JT Mollner (“Smrtonosni susret”), a režirao specijalist za distopije Francis Lawrence (potpisao četiri filma iz serijala “Igre gladi”; “Plamen”, “Šojka rugalica 1&2”, “Balada pjevica i zmija”).

Rat je doveo do društvenog/ekonomskog kolapsa i fašističke vojne diktature, koja silom ušutkava svaki oblik pobune, kulturnog izražavanja i veličanja “starih običaja”, te iznjedrio godišnje natjecanje zvano “The Long Walk” da nahrani naciju prijenosom “kruha i igara” spektakla i načini Ameriku ponovno velikom.

Pedeset mladića, po jedan iz svake države, natječu se u kilometarskom hodanju po gotovo beskrajnoj cesti za masnu nagradu i njome uvjetovan bolji život. Pobjednik “ultimativnog izazova” jest onaj tko uspije ostati živ do kraja psihofizički iscrpnog hoda pod paskom voda vojnika na čelu s Bojnikom (Mark Hamill); preostalih 49 će umrijeti od umora ili metka u glavu.

Ako izgube traženu brzinu kretanja, sačuvaj bože da (odu)stanu od hodanja, mladići dobivaju upozorenja. Nakon trećeg upozorenja slijedi hitac. Dakle, “marširaj ili umri”, kako je glasio domaći naslov pomalo zaboravljenog filma iz 1977. s Geneom Hackmanom i Terenceom Hillom, ali ni pripadnici Legije stranaca ne bi izdržali ovoliku kilometražu.

A gledatelji? Lawrence svakako ne olakšava iskustvo, snimajući suštu suprotnost “Chuckovu životu”. Mladići nastavljaju hodati s izvrnutim gležnjima, krv svako toliko zacrveni sivi asfalt kad se meci ispale tijekom nemilosrdnih egzekucija (nije pošteđen ni nesretnik s proljevom!), dok u jednoj sceni gusjenice tenka pretvore noge nekog jadnog momka u mljeveno meso.

Redatelj uspijeva stvoriti tjeskobu zatočenosti na otvorenoj cesti (kao da je skučen prostor) s koje nema bijega, ali riskira načiniti film monotonim fokusirajući se isključivo na hod, s rijetkim (p)ogledima na distopijski svijet koji opstoji samo u flešbekovima prkosnog natjecatelja Raymonda (Cooper Hoffman) ili povremeno na rubu kadra, prikazom napuštenih gradova sa strane ceste itd. Od povremene jednoličnosti “Najdužeg hoda” gledatelju dođe da povikne Lawrenceu da se malo zatrči i zamisli da režira “Trkača” prema Kingu/Bachmanu.

Ipak, redatelj razbija statiku dinamikom među glumcima (Hoffman, David Jonsson, Ben Wang...), razvijajući njihovo prijateljstvo kao u filmu ceste gdje je putovanje važnije od odredišta (uz zagledanost u ekranizacije Kingovih romana “Ostani uz mene” ili “Ono”) i pronalazeći humanost u “samo nastavi hodati/nema stajanja/noga pred nogu” solidarnosti u inat fašizmu.

Respektabilno je i da Lawrence ne pretvara “The Long Walk” u blockbusterski spektakl za zabavu i masovnu konzumaciju tipa “The Hunger Games”. Bliska budućnost “najdužeg hoda” djeluje kao da se nalazi na korak od naše sadašnjosti, a to je sve samo ne zabavno.