Eksperiment s elektro-magnetskim oružjem usmrtio je najveći dio populacije jednog otoka: neke od žrtava su kao zombiji

Pomislite da filmovi o zombijima teško mogu pronaći neku novu svježinu nakon južnokorejskog “Vlaka za Busan”, a onda vas Danny Boyle razuvjeri s biserom “28 godina kasnije” koji zasluženo krasi “best of” listu 2025. u “Slobodnoj”. Međutim, nešto kao “28 Years Later” ne dolazi baš svake godine u kina. Jasno je to na primjeru novog zombi-filma “Oni koje smo pokopali” (“We Bury The Dead”) australskog redatelja i scenarista Zaka Hilditcha.

U zadnje 23 godine, koliko je proteklo od “28 dana kasnije” do “28 Years Later”, snimilo se mnoštvo zombi-filmova (remake “Zore živih mrtvaca”, “Svjetski rat Z”, Vojska mrtvih”...) i serija (“Walking Dead”, “Black Summer”...), čak i u domaćoj kinematografiji (“Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, “Šalša”). Teško je, stoga, pronaći neki novi kut i biti originalan, istražiti u žanru nešto dosad već neistraženo i snimiti film poput “28 godina kasnije”.

Hilditch je naizgled bio na tragu nečeg novog u pristupu. Priča se odvija nakon što eksperiment s elektromagnetskim oružjem američke vojske pođe po zlu i usmrti najveći dio populacije otoka Tasmania. Na otoku se u to vrijeme zbog poslovnog putovanja nalazio Mitch (Matt Whelan), suprug protagonistice filma, psihoterapeutkinje Ave (Daisy Ridley, zvijezda novih “Ratova zvijezda”), koja dolazi tamo kao dio skupine dragovoljaca za izvlačenje tijela ne bi li ga pronašla.

Kad Ava stigne na otok i stavi masku na lice, cijela stvar podsjeća na pandemijsko doba iz stvarnosti, uz zombijevski “twist”. Kvaka je da neke od žrtava pokazuju znakove života, tj. nalaze se u stanju između živih i mrtvih, baš kao klasični živi mrtvaci, iako ih se ovdje ne naziva zombijima.

“Oni rijetki koji ipak ožive budu pitomi, uvjeravam vas da nema razloga za strah”, govori pripadnica vojske. Naravno, nisu svi pitomi i razloga za strah ipak ima, unatoč tome što Hilditch preza od zombijevskog horora, tj. daje ga na kapaljku, što bi moglo frustrirati fanove žanra. Zombiji su najstrašniji po tome kako škrguću zubima (jeziv zvuk) umjesto da reže kao inače, a
povremeno pokazuju i tračak nekadašnje ljudske osobnosti.

Čini se da je Hilditch više zainteresiran za dramski nego hororski postapokaliptični ugođaj dok Ava traga za suprugom osjećajući grižnju savjesti zbog nečeg njemu neizgovorenog (supružnički odnos otkrivamo u flešbekovima) i suočava se s potencijalnim gubitkom, sluteći da je Mitch pokojan ili u najboljem slučaju živi mrtvac, reanimirani leš. “Ako pronađete supruga, nadam se da shvaćate što to može značiti”, govori Avi vojnik Riley (Mark Coles Smith).

Do trenutka kad Riley uđe u priču i film ispadne s kolosijeka gubeći momentum, “Oni koje smo pokopali” umije biti solidan i odaje potencijal izgradnjom postapokaliptičnog svijeta s pojedinim upečatljivim kadrovima, poput Avine vožnje na motociklu s dragovoljcem Clayom (Brenton Thwaites) po obalnom pojasu otoka na putu prema karanteni, nalik nekakvoj “road movie” odiseji.

Riley se pokazuje kao nestabilan tip, točnije psihopat, što je posljedica žalovanja za zombijevskom suprugom i nerođenim djetetom, a kulminacija tog podzapleta (i filma) odveć podsjeća na nešto slično što je napravio “28 Years Later”. Da se “We Bury The Dead” pojavio par godina ranije, vjerojatno bi bio svježiji i ostavio bolji dojam. Ovako djeluje poput vlastitih zombija. Tračak osobnosti je tu, ali rijetko proviri na površinu.