‘Frankenstein‘ (1994.): Shakespeare horora

"It‘s alive", uzviknuo je Kenneth Branagh mitske riječi oživljavajući Frankensteinova monstruma, ali njegov film za mnoge je američke gledatelje i kritičare bio više mrtav nego živ. Četrdeset i pet milijuna dolara vrijedni "Frankenstein" (1994.) bio je u svoje vrijeme razapet i tajming mu nije išao na ruku nakon Coppoline impresivne ekranizacije "Drakule".

Svi su uspoređivali Coppolin i Branaghov film na štetu potonjeg, a kao žrtva te usporedbe pala je i još jedna nova verzija "monster movie" klasika – "Vuk" Mikea Nicholsa, također iz 1994. Nešto tako Branagh kao da je očekivao pa je u jednoj sceni namignuo "Draculi" (crveni plašt, stepenice), zasigurno i da se usput zahvali Coppoli na producentskoj podršci "Frankensteina".

Ondašnja recepcija američke publike je donekle shvatljiva: Drakula je romantičan antagonist, svakako prijemčiviji, oku ugodniji lik od Frankensteinova čudovišta, ovdje u hrabroj izvedbi Roberta De Nira, skrivenog ispod uznemirujuće, hiper-uvjerljive maske. No, neamerička publika je, sudeći po box-officeu, više cijenila film (90 milijuna dolara na međunarodnom kinotržištu naspram 22 u SAD-u).

Europskima gledateljima bliskiji je šekspirijanski senzibilitet koji je Branagh unio u jednu od najboljih ekranizacija prijelomnog gotičkog romana Mary Shelley iz pradavne 1818. godine. "Frankenstein" je upravo to, spoj tragike Shakespearea i gotike horora.

Prije nego što je prešao na blockbustere ("Thor", "Jack Ryan: Poziv iz sjene", "Pepeljuga") i adaptacije Agathe Christie ("Ubojstvo u Orient Expressu", "Smrt na Nilu", "Ubojstvo u Veneciji"), Branagh se specijalizirao za ekranizacije Shakespearea ("Henrik V.", "Puno buke ni za što"). Odigrao je i glavnu ulogu ludog znanstvenika Victora Frankensteina od Ženeve, preuzevši na sebe dvostruku odgovornost kao nekoć legendarni Orson Welles.

Film je iznimno ambiciozan, strastveno i energično režiran, a njegova tonalna i žanrovska razvedenost od drame do horora i natrag, jedinstvena kad su u pitanju prijašnje ekranizacije, ima smisla s obzirom na priču o monstrumu zakrpanom od različitih leševa/dijelova tijela (točnije, "komadi lopova, komadi ubojica, zlo prišiveno sa zlom").

Branagh otvara "Frankensteina" kao povijesnu pomorsku avanturu tipa "Bounty", ali nadomak snježnog horora na Sjevernom Polu, gdje kapetan nasukanog jedrenjaka Walton (Aidan Quinn) sreće Victora i ovaj mu počne pričati svoju priču dok na njih vreba čudovišno stvorenje.

Vraćanjem u prošlost "Frankenstein" postaje Merchant-Ivory kostimirana melodrama a la "Howards End" (odatle je preuzeta Helenu Bonham Carter) i prelazi u tragičnu romansu prije nego što se nastani u gotičkom hororu s elementima osvetničkog trilera poput "Rta straha".

De Niro je kao Max Cady u tom filmu Martina Scorsesea izlazio iz zatvora s munjama (olujnog neba) iznad glave, gonjen osvetom prema odvjetniku koji ga je nasamario. Munje elektriziraju i Frankensteinovo čudovište, one će ga oživjeti ("Živo je!"/It‘s alive!") i trasirati njegovu transformaciju do svojevrsnog (ne)artikuliranog viktorijanskog Maxa Cadyja.

Scena stvaranja monstruma je veoma impresivna, a prethodi joj, u odnosu na izvorrni roman, podebljana karakterizacija Frankensteina kojeg je smrt majke (Cheri Lughi) dok je rađala njegovog mlađeg brata načinila opsesivnim u traganju za načinima da se ta ista smrt prevari, u ovom slučaju kreacijom novog života, konkretno "bića koje neće ostarjeti ili se razboljeti i bit će snažnije, bolje, inteligentnije i civiliziranije od nas".

Prilikom stvaranja tog bića u laboratoriju Victor ilegalno kupuje plodnu vodu trudnica od babica i njome će natopiti kotao, mjesto njegova rađanja/dolaska na svijet, kao nekakvu "steampunkovsku" maternicu. Monstrum je intrigantan lik, drukčiji i realističniji u odnosu na Borisa Karloffa u "Frankensteinu" Jamesa Whalea iz 1931. i ostale verzije od kojih je Branaghovu filmu vremenski najbliža ona Rogera Cormana iz 1990. ("Frankenstein Unbound").

On nema visoko čelo niti vijke u vratu, lice mu je deformirano, a tijelo izborano ožiljcima od šivanja, čega ubrzo postaje svjestan, kao i svoga nastanka, otkako je naučio čitati i pročitao Victorov dnevnik ("Da, govorim, čitam, mislim i poznajem ljudsku narav"), stoga se i okreće osveti kad bude odbačen od okoline pa i obitelji u šumi nakon lažne nade da bi ga mogla prihvatiti.

To su ključne scene filma neizbježne, devastirajuće tragike, tranzicija Victorove kreature od nakratko probuđene unutarnje dobrote koja je u kontrastu s njegovim nakaznim izgledom, do prihvaćanja monstruoznosti nakon odbacivanja koje mu lomi (presađeno?) srce i nagoni ga da zajeca kao malo dijete. Tijekom susreta s Victorom, prije nego, usamljen, od svoga kreatora zatraži družicu da može sa njom živjeti daleko od svijeta ljudi, monstrum izgovara moćan egzistencijalni monolog na tragu Roya Battyja iz "Istrebljivača".

"Što je s mojom dušom? Imam li je? Ili je to dio koji si izostavio? Tko su bili ti ljudi od kojih se sastojim? Dobri ljudi? Loši?" U kojem dijelu mene leži znanje? U ovim rukama? U ovom umu? U ovom srcu? Dao si mi život, a onda si me ostavio da umrem. Tko sam ja?". Ove riječi efektno povezuju "Frankensteina" s "Blade Runnerom" i filmu daju vječni život. Živ(o) je!