Ginko drvo posađeno 1832. nijemi je svjedok vremena: ‘Što ako nas stabla promatraju na isti način kao mi njih?‘

Malickovski dugu 18-godišnju pauzu od režije napravila je mađarska redateljica Ildiko Enyedi (“Moje 20. stoljeće”) nakon filma “Simon, The Magician”. Ipak, otkako se Enyedi 2017. vratila s nagrađivanim “Tijelom i dušom”, čini se da je uhvatila ritam režiranja jednog dugometražnog filma svake četiri godine. “Priču o mojoj ženi” snimila je 2021., a 2025. “Tihog prijatelja” (“Stille Freundin”/”Silent Friend”) koji ima hrvatsku premijeru na HRFF-u.

Epitet “malickovski” nije slučajno iskorišten na početku teksta. Je li Enyedi uzela stanku po uzoru na legendarnog Terrencea Malicka od “Božanstvenih dana” 1978. do “Tanke crvene linije” 1998. ili ne, svakako se radeći “Tihog prijatelja” ugledala u američkog redateljskog pjesnika (može i pjesničkog redatelja), odnosno na njegovo “Drvo života” s obzirom na simboliku drveta, transgeneracijski vremenski raspon priče te odnos čovjeka i prirode.

“Silent Friend” gotovo da je mogao biti naslovljen “Stablo života”. Ili “Stablo i duša”, da se nadoveže na “On Body and Soul”. Ginkgo stablo (dvorežnjasti ginko), posađeno 1832., povezuje tri priče Enyedičina filma koje se protežu od 1908., preko 1972. do 2020. godine. Najstariji segment je crno-bijeli i prati Grete (Luna Wedler) koja postaje prva studentica-znanstvenica na sveučilištu u Hamburgu u inat vremešnim profesorima-seksistima i zainteresira se za botaniku i botaničku fotografiju.

Greteino istraživanje spominje se u drugoj priči; kronološki središnji segment djeluje kao da bi mogao biti fokusiran na studenticu botanike Gundulu (Marlene Brown), ali fokus je zapravo na studentu književnosti Hannesu (Enzo Brumm), kojemu će ona ostaviti geraniju da brine o njoj tijekom njezina odsustva, nakon čega mladić s biljkom ostvari povezanost.

Treća priča, pak, prati neuroznanstvenika Tonyja Wonga (Tony Leung); on se bavi proučavanje moždanih valova beba, a pojavom koronske pandemije prebacuje se s ljudi na biologiju stabala misleći da bi mogao primijeniti svoje znanje na tom polju, uz “Zoom” asistenciju francuske botaničarke Alice Sauvage (Léa Seydoux; glumila i u ”The Story of My Wife”) koja kaže: “Kad gledam botanički vrt, vidim usamljene duše.”

Struktura filma je ambiciozna, kao i realizacija: Enyedi je prvu priču snimila na 35mm, drugu na 16mm, a treću digitalno, sukladno vremenu radnje. Međutim, unatoč pozamašnom dvoipolsatnom trajanju likovi nisu razvijeni i ostaju na distanciji, makar jednog od njih glumi azijski veteran Leung (”Raspoloženi za ljubav”, ”Požuda, oprez”), prvi put angažiran u nekom europskom filmu, obično idealan tumač usamljenih tipova kakav je Wong.

Gledatelj više osjeća nešto prema ginkgo stablu koje kao da ima unutarnji život i postaje ravnopravan lik, a pojedini kadrovi snimljeni su iz njegova gledišta. “Što ako nas (stabla, biljke) promatraju na isti način kao mi njih?” pitanje je filma režiranog na granici pretencioznosti. Enyedi znade preforsirati “artsy” poetiku, ali i pronaći malickovski “sense of wonder”.

Redateljica uspijeva fascinirati kadrovima (prolazak patkice preko refleksije drveta na mirnoj površini jezera, sjena stabla kao da miluje Wonga dok spava) koji sežu od meditativnih do snolikih i apstraktnih. Ispod vizualne površine filma Enyedi propituje reperkusije (prolaska) vremena i ljudske konekcije nakon gubitka kontakta tijekom korone te vječnosti prirode koja nas povezuje. Prirodu simbolizira stoljetno ginkgo stablo kao “tihi prijatelj” likova i nijemi svjedok protoka vremena.