‘Him‘: Nogometno ludilo

Osjetio se p(r)ozvanim Marlon Wayans da stane u obranu sportskog horora “Him” nakon što je film dočekan na nož od najvećeg dijela američke kritike. ”Samo da bude jasno... poštujem kritičare i njihov rad. On oblikuje našu industriju, ali mišljenje ne znači uvijek da ga dijele svi. Neki filmovi su ispred vremena. Inovacija nije uvijek prihvaćena, a umjetnost se treba interpretirati i to je subjektivno”, započeo je Wayans status na Instagramu i nastavio.

“U svojoj karijeri snimao sam filmove koji nisu bili kritički prihvaćeni, ali su postali KLASICI. Zato nemojte prihvaćati ničije mišljenje, samo odite u kino na ‘Him‘ i pogledajte sami”, zaključio je Wayans i uz objavu zakačio snimke zaslona njegovih “klasika” s filmske stranice Rotten Tomatoes kao što su “White Chicks”, “Don’t Be a Menace To South Central While Drinking Your Juice In The Hood”, “Scary Movie 2”, “Scary Movie” i “A Haunted House”.

Potpisnik ovih redaka može razumjeti Wayansov potez. “Him” je krajnje podcijenjen i nije ni upola tako loš kao što ispada prema ocjenama strane kritike, ali i recepciji publike, odnosno poraznim rezultatima na kinoblagajnama (zarada od 21 milijun dolara na uloženih 27), osobito u Hrvatskoj (ni 1000 gledatelja).

Međutim, baš i ne može razumjeti da glumac spomenute komedijice smatra klasicima jer eventualno je to izvorni “Mrak film”, nipošto “Paranenormalna aktivnost” (mogao je onda navesti i jednako grozni “Pedeset nijansi crne”), kamoli da ih (s)trpa u isti koš s “Him”.

Uputnije bi bilo da je Wayans u objavi napisao “KULTNI”, s obzirom na to da neki od njih, kao primjerice “Scary Movie” i “Mrak komadi”, imaju vjernu gledateljsku sljedbu, ili da je podsjetio javnost na svoje nekomične, dramske filmove tipa “Rekvijem za snove” i “Air” koji (naročito prvospomenuti) također nisu naišli na unisone pohvale kritike i publike u doba premijere, ali su u međuvremenu postali ili postaju klasici. Može li “Him” krenuti istim tragom i postati barem kultni film, ako ne klasik, u nadolazećim godinama?

Nije isključeno jednom kad se prašina slegne. Naime, ponosno noseći producentski potpis Jordana Peelea (“Bježi!”, “Mi”, “Nikako”), redatelj Justin Tipping ubacuje “peeleovski” društveno-politički metaforički horor u formulu “feel good” filma o sportašu i njegovom “bez muke nema slave” žrtvovanju i nadilaženju svih prepreka da postane najbolji, od “Rockyja” nadalje, subvertirajući sve ono čemu je ljetos stremio blockbuster “F1”.

Pritom se film dirnuo u američki nogomet kao svetinju koju mnogi Amerikanci štuju u istoj rečenici s bogom i obitelji, bili igrači ili navijači. “God, family and football”, ili čak obratno ako pitate trofejnog “quarterbacka” Isaiaha Whitea (uživljeni Wayans) čiji štićenik i potencijalni nasljednik Cameron “Cam” Cade (Tyriq Withers; novi ”Znam što si radila prošlog ljeta”) tijekom fotografske rekreacije “Posljednje večere” provokativno pozira kao Isus.

Sportski horori nisu česta vrsta, kamoli oni “American football” tematike, ali neki filmovi o američkom nogometu sugerirali su da taj sport ima hororskog štofa. Sjetite se uvodne sekvencije oružanog pohoda pomahnitalog “American Football” igrača na terenu iz akcijskog klasika “Prljavi igraju prljavo” s Bruceom Willisom, u kojem je, “nota bene”, glumio Marlonov stariji brat Damon Wayans, ili (još više) scene iz “Any Given Sunday” Olivera Stonea kad je oko jednog američkog nogometaša ispalo iz duplje u (s)udaru tijekom igre.

U uvodu slušamo da je sport “pozornica s pravim posljedicama” i “više od igre”, nakon čega upoznajemo mladog igrača Cama koji želi biti najveći ikad, “greatest of all time” ili kraće GOAT, ostvariti polaganje (“touchdown”) za pamćenje. Skraćenica inače označava kozu, česti simbol paganstva, vještičarenja i zla u nadnaravnim hororima (npr. “The VVitch”).

Toga će biti i ovdje kad dijabolični White, koji se nekim čudom uspio oporaviti od gadne ozljede, pozove Cama na mini-kamp za obuku nakon što ovaj pretrpi teški potres mozga tijekom napada demonski izgledajućeg navijača jer “vlasnici neće kupiti oštećenu robu”.

White stoluje sa suprugom (Julia Fox) u izoliranoj bunkerčini usred pustinje, okruženoj grupom poremećenih navijača (“njegov fan klub je poput kulta”) da bi sve to normalne ljude navelo da porazmisle bi li tu proveli tjedan dana, a trenira Cama po krv-znoj-suze receptu Terencea Fletchera iz “Ritma ludila”, dok ga njegov liječnik (Jim Jefferies) bode injekcijama za veću snagu, što izaziva halucinacije uz ukazanja jezive maskote kluba s čekićem.

Horor je ponekad apstraktan (u jednoj sceni jajolika lopta se vrti kao zvrk u Nolanovu “Inceptionu”) tako da Camove košmarne, groteskne vizije djeluju kao plod njegova unutarnjeg stanja. No, ono što “Him” želi poručiti ili kritizirati nije toliko apstraktno, od trenerskih/fanovskih pritisaka na sportaše i njihovih psihofizičkih žrtava, preko opasnosti slave i idolatrije, do – subverzivno – rasističkih korijena američkog nogometa i bogatih bijelih (robo)vlasnika klubova koji biraju crne igrače na “draftu” i trguju njima kao robljem.

Nekome bi to moglo promaći zbog zavodljive stilizacije snimateljice Kire Kelly, s nekolicinom impresivnih rendgenskih, infracrvenih kadrova bolnih sudara glava i tijela, tj. unutarnjih ozljeda. “Him” je dosta sinematičan, ali i simboličan. Američki nogomet može se zamijeniti i za film: igrači trče kroz mrak tunela (kinodvorana) prema svjetlu na terenu (veliki ekran). Touchdown.