‘Igra straha‘: Nazovi M radi spoja iz noćne more

“Misterij, to je teško naći ovih dana”, opiše se “spoj naslijepo” u trileru “Igra straha” (“Drop”), između redaka i sam film redatelja Christophera Landona. “Igra straha” je solidni misteriozni triler po uzoru na Alfreda Hitchcocka kakvih baš i nema puno na kinorepertoaru.

Sklonost “hičkokovštini” Landon je pokazao pri početku karijere kao scenarist, napisavši “Paranoju” kao tinejdžersko-trilerski “Prozor u dvorište”. U međuvremenu se našao u filmovima strave (napisao “Paranormalno 2”, “Paranormalno 3” i “Paranormalno 4”, režirao “Paranormalno: Obilježeni”) s posebnim naglaskom na visokokonceptualnim hororima s crnohumornim odmakom (“Sretan Dan smrti”, “Freaky”, “Sretan Dan smrti 2”).

Sada se Landon vratio hičkokovskom trileru i pridodao mu moderni tehnološki “twist” sa staromodnim zvjezdanim šarmom glumaca Meghann Fahy (“Bijeli lotos 2”) i Brandona Sklenara (“Priča završava s nama”, “1923”).

Da je Hitchcock živ, odnosno da legendarni “master of suspense” živi u ovoj eri, možda bi snimio upravo jedan ovakav lokacijski svedeni triler s porukama na mobitelu kao primarnim izvorom napetosti i ordinarnom osobom ubačenom u ekstraordinarne okolnosti.

Hithcockovo “Uže” pokazalo je pradavne 1948. kako zaplesti napetost na samo jednoj lokaciji (stan) i s tek nekoliko likova. Takvi trileri postali su jedno od općih mjesta žanra, bilo da se odvijaju na željezničkoj postaji (“Nick Of Time”), u kući sa tzv. sobom panike (“Panic Room”), telefonskoj govornici (“Phone Booth”), avionu (“Red Eye”, “Flightplan”), parking-garaži (“P2”), dizalu (“Devil”), lijesu (“Buried”), kiosku s bankomatima (“ATM”), odjelu hitne službe (“Krivnja”)...

“Drop” ima na umu svaki od navedenih filmova – najviše “Pravi trenutak” i “Noćni let” – koje je tehnološki ažurirao za digitalno doba, ovjekovječeno u trilerima poput “Majka je nestala”, pridodavši “date night” okosnicu, što ga čini podesnim za valentinovski izlazak (novopečenih) parova i šteta da premijera nije upriličena oko Dana zaljubljenih. Radnja se najvećim dijelom odvija u “fancy” restoranu na vrhu čikaškog nebodera, gdje udovica Violet (Fahy) dolazi na spoj s Henryjem (Sklenar) s kojim se neko vrijeme dopisuje.

Violet smo upoznali u tenzičnom uvodu kao okrvavljenu žrtvu supruga zlostavljača naoružanog pištoljem. Tad njezin muž smrtno strada (je li ga ubila?), a ona liječi traumu radeći kao terapeutica za žrtve obiteljskog nasilja i jako je vezana za sina Tobyja (Jacob Robinson). Sestra Jen (Violett Beane) ostaje čuvati klinca dok je Violet na spoju. 

Spoj remete misteriozne, isprve naizgled zezantski bezazlene anonimne poruke poslane preko AirDrop aplikacije koje postupno ekskaliraju u zlokobne. Nepoznati netko terorizira i ucjenjuje Violet da sluša instrukcije i ulije otrov u Henryjevo piće ako ne želi da maskirani uljez u njezinoj kući (viđen preko nadzornih kamera na mobitelu) ubije Jen i Tobyja. Pritom, Violet ne smije zvati policiju i nikome zucnuti išta; mobitel joj je kloniran i ucjenitelj sve vidi.

Jasno, u nizu više ili manje napetih scena ona će svejedno pokušati potražiti pomoć i otkriti tko stoji iza svega, a zasigurno se nalazi u restoranu s obzirom da “moraš biti unutar 15 metara kako bi mogao slati i primati AirDrop poruke”. Gledatelju se po glavi vrti Agatha Christie i pita se je li sumnjivac netko od ljudi koje je Violet upoznala u restoranu čekajući Henryja, poput tipa s kojim se sudarila, starijeg muškarca na spoju naslijepo, pijanista...?

To može biti bilo tko (“Možda sam vaš konobar...”) i kamera skenira svakog gosta s mobitelom, izdvajajući ga rasvjetom kao glumca na pozornici. Takvi kreativni režijski dodiri (tu je i Violetin prolazak kroz predvorje restorana nalik grotlu pakla kako priliči spoju iz noćne more) uz povremeno vrlo intenzivna zbivanja za guranje gledatelja na rub kinofotelje uravnotežuju neizbježne trilerske “suspension of disbelief” momente za koje Landon ne nalazi uvijek “opravdanje” kao za Violetino držanje mobitela uz sebe kad sjedne za stol.

Ona je prvi put odvojena od sina i ima potrebu biti dostupna; da je spremila mobitel u torbicu, kamoli ga ugasila, tko zna bi bilo negativčeva plana (ionako škripi retrospektivno gledano, kao i njegovo otkrivanje), samim time i filma. Sreća, također, da Fahy i Sklenar imaju finu romantičnu kemiju jer malo tko bi na prvom spoju istrpio nečiju smetenost i nervozu poput Violetine.

Međutim, Landon povlači romantično-trilerske paralele između nervoze od prvog spoja i dobivanja opasnih poruka, ukazuje na izloženost modernog čovjeka tehnologiji i poigrava se s gledateljima vezanim za mobitele po kojima prtljaju i kad su u kinu umjesto da ih isključe. Za njih “Igra straha” kao da i izaziva strahovanje od zvuka poruka na mobitelu.