Jarmuschov povratnički projekt poslije šestogodišnje pauze pravi je jarmuschovski film, svojevrsni ‘Obitelj na Zemlji‘

Kultni američki nezavisni redatelj Jim Jarmusch ("Paterson", "Ghost Dog: Put samuraja", "Granice kontrole", "Samo ljubavnici preživljavaju") naljutio se na Cannes nakon što je festival odbio uvrstiti njegov novi film u glavni program. To je Jarmuschu bilo važno "ne zbog natjecanja i nagrada", nego zbog "profila izlaska filma, kako bi mogao početi dobivati isplatu investitorima i snimiti drugi".

Potom je ponudio film Veneciji i taj ga je festival objeručke prihvatio. I ne samo to, "Otac, majka, sestra, brat" ("Father Mother Sister Brother") na kraju je odnio glavnu venecijansku nagradu, prestižnog Zlatnog lava. Cannes je vjerojatno pošizio i grize se zbog odluke.

"Father Mother Sister Brother" Jarmuschov je "comeback movie" poslije šestogodišnje pauze. Prethodno je, 2019., režirao najslabiji film u karijeri, zombijevski "Mrtvi ne umiru", premijerno prikazan u Cannesu na otvaranju festivala i selektiran za glavni program. Nevjerojatno je da je canneska direkcija taj film uvrstila u glavni program, ali ne i "Otac, majka, sestra, brat".

Nije se Jarmusch samo iskupio za "The Dead Don‘t Die", nego se ovim obiteljskim triptihom vratio mozaičnom, omnibusovskom tipu ostvarenja, unutar kojega je snimio neke od najboljih filmova u karijeri ("Noć na Zemlji", "Tajanstveni vlak", "Kava i cigarete"). Ovo je esencijalni Jarmusch, svojevrsni "Obitelj na Zemlji".

Redatelj ga je opisao kao "antiakcijski" i "Father Mother Sister Brother" baš i jest takav, pravi jarmuschovski film za svakoga tko je na njegovoj valnoj duljini, zainteresiran za ljudske interakcije, sporog ritma, ironičnog humora, potisnutih emocija, (ne)ugodne tišine i snage onog neizrečenog tijekom ili nakon ćaskanja o sitnicama što život znače.

Recimo samo da pjesma "These Days" Jacksona Brownea, sa stihovima "I don‘t do that much talking these days" i motivima "umora od svijeta, žaljenja i pronalaženja smisla", ne svira slučajno u Jarmuschovu filmu, na samom kraju. Svako od tri poglavlja filma tiče se odnosa roditelja i djece.

U prvom brat i sestra, u tumačenju Adama Drivera i Mayim Bialik, posjećuju otuđenog oca (Tom Waits), tko zna koliko dugo izoliranog u kući daleko od grada. Drugo poglavlje okuplja tri generacije odličnih glumica (Charlotte Rampling, Cate Blanchett, Vicky Krieps) i prati sestre u posjetu otuđenoj majci koja ih jednom godišnje poziva na čaj. Treće je, pak, fokusirano na susret brata i sestre (Luka Sabbat, Indya Moore) nakon smrti roditelja.

Likovi potonjeg segmenta ne mogu razgovarati s roditeljima, ali čini se da bi im imali više toga reći u odnosu na ostale, a ovako ih muče pitanja na koja više ne mogu dobiti odgovore. Poruka je očita: razgovarajte s roditeljima dok još možete. Melankolija se uvlači u film koji se referira na čuvenu Tolstojevu maksimu "Sve nesretne obitelji nesretne su svaka na svoj način" i potvrđuje onu da "ne možeš birati svoju familiju".

Jarmusch se bavi pitanjem obitelji i preko likova pita tko su (bili) naši roditelji i možemo li ih mi, djeca, ikad u potpunosti razumjeti, dok usput propituje smisao života, smrti, ljudsku (ne)povezanost, krivnju i prolaznost vremena. Likovi u konačnici nazdravljaju (čajem i kavom) za majke i obiteljske odnose. "Otac, majka, sestra, brat" podiže zdravicu za obitelji kakve jesu da jesu.