‘Jedan običan incident‘: Panahijev čin otpora

Pod predsjedanjem glumice Juliette Binoche, canneski žiri dodijelio je Zlatnu palmu novom filmu čuvenog iranskog redatelja, disidenta i političkog zatvorenika Jafara Panahija ”Jedan običan incident” (“Yek tasadef sadeh”/”It Was Just an Accident”). Iako je “Jedan običan incident” impresivan i snažan film, odluka je nesumnjivo političke naravi s obzirom na Panahijevo disidentstvo i pobunu protiv iranske vlade, koja ga je 2010. privela zbog klevetanja Islamske republike i promoviranje kritičke propagande vlastite zemlje te ga je osudila na zatvor.

Nakon toga Panahi je proveo neko vrijeme u kućnom pritvoru, kad je odradio dio kazne, a dobio je izričitu zabranu da se maši kamere i režira. Srećom za kinematografiju, Panahi se oglušio o zabranu i nastavio je ilegalno snimati filmove u Iranu, u tajnosti, bez službenih dozvola i izvan sustava (npr. “Navučeni zastor”, “Taxi”...). Sad je za najnoviji gerilski pothvat trijumfalno zatvorio krug nagrada na najvećim svjetskim festivalima, osvojivši “Palme d’Or” u Cannesu 30 godina nakon što je tamo primio Zlatnu kameru za “Bijeli balon”.

Panahi je s Palmom, kao rijetko tko, kompletirao najvažniju festivalsku floru i faunu: dosad je dobio Zlatnog lava u Veneciji (“Krug”), Zlatnog leoparda u Locarnu (“Ogledalo”) i Zlatnog medvjeda u Berlinu (“Taxi”). “It Was Just an Accident” kompletira i nisku Panahijevih filmskih “činova otpora” kojima prkosi iranskoj vlasti posljednjih 15 godina. Premda, ovo je nešto drukčiji film u odnosu na nekolicinu prethodnih, većinski snimljenih na tankoj granici s dokumentarcem, označavajući povratak Panahija klasičnijem narativnom filmu (“Zaleđe”, 2006.), doduše nanovo uz angažman neprofesionalnih glumaca.

Priča započinje usred mrkle noći u vozilu negdje na cesti izvan grada. U autu se nalaze sredovječan muškarac, njegova supruga i kći. Na neosvijetljenoj cesti vozilo će oboriti psa. Nesretnu životinju ne vidimo kad muškarac (doznajemo da se zove Eghbal; glumi ga Ebrahim Azizi) iziđe iz automobila, unatoč jarkom crvenom snopu štop-svjetala.

To stvara auru misterija i priprema gledatelja na Panahijevu skoru promjenu tona i perspektive nakon tog “jednog običnog incidenta” koji će pokrenuti lanac događaja. Kad Eghbal zbog udarca na automobilu svrati u obližnju mehaničarsku radionicu, vlasnik radnje Vahid (Vahid Mobasseri) prepozna muškarca i zvuk njegove umjetne noge vrati mu neugodno sjećanje.

Naime, Vahid je bio zatvoren kao politički zatvorenik zbog “zavjere i propagande protiv sustava” (dakle, slično kao Panahi) i uvjeren je da je upravo Ehbal zloglasni mučitelj “Peg-leg”/”Drvena noga” koji mu je uništio život, točnije oduzeo mu sve što ima, “identitet, ženu, posao”. Nedugo poslije, Vahid impulzivno udari Ehbala najprije vratima kombija, zatim i lopatom, utrpa tipa u vozilo i odvozi u pustinju s namjerom da ga živog zakopa.

Međutim, Ehbal negira da je on “Peg-leg”, tvrdeći da je izgubio nogu prije godinu dana i navodeći Vahida da pronađe nekadašnje zatvorenike, jednako traumatizirane poput njega, kako bi potvrdili je li on glavni krivac za njihovu muku i onda ga zajedno kaznili.

Nekadašnji zatvorenici šarolika su skupina ljudi: fotografkinja vjenčanja Shiva (Mariam Afshari), buduća mlada Goli (Hadis Pakbaten), koja se udaje za Alija (Majid Panahite) i cijeli film provodi u vjenčanici, te temperamentni radnik Hamid (Mohamad Ali Elyasmehr). 

Takvi kakvi jesu, Shiva i ekipa pridonose tome da film – nominalno spoj moralne drame, napetog trilera i političke satire (korupcija), kao što je to i nedavno “Sjeme svete smokve” – odmjereno balansira na rubu tragedije i komedije (karaktera, situacije, apsurda).

Scene neočekivanog humora mogu podsjetiti na Beckettov apsurdistički klasik “U očekivanju Godota” (pustinja s usamljenim stablom), Hitchcockove ”Nevolje s Harryjem” (peripetije oko zakopavanja ne-poznatog muškarca) i “Malu miss Amerike” (živopisni likovi na putovanju u kombiju, guranje vozila kad ostane bez goriva uključeno).

Pa ipak, Panahi u prvi plan osobnog i introspektivnog filma stavlja tenzičnu dramu s pitanjem morala, (slijepe) pravde (povez preko Eghbalovih očiju) i osvete koja prije kvari nego što pročišćuje osvetnike. Što ako Eghbal doista nije “Drvena noga” i oni muče nevinog čovjeka, a ne predstavnika režima, čija je supruga, uzgred, trudna, s trbuhom do zuba?

U što se tako pretvaraju i jesu li onda jednaki kao njihov mučitelj ili još gori? “Čak ako i jest on, što ćeš učiniti? Razmotri posljedice, mi nismo ubojice kao oni, ne moramo posegnuti za nasiljem”, razmišljaju neodlučni likovi. “Jedan običan incident” odbija dati lake odgovore na postavljena teška pitanja i završava primjereno dvoznačno.