Svijet je postao prokleto turbulentno mjesto. Od stvarnosti je najbolje pobjeći u eskapistički svijet filma i sanjati. Međutim, život je dobrano zagrizao eskapizam (“Reality Bites”) i mnogi filmovi su 2025. bili odraz te stvarnosti, budeći nas iz sna. Srećom, filmovi su i ponudili gledateljima da pronađu smisao u svom tom kaosu, dožive katarzu, zaliječe dušu. Jedan film za drugim pomagao je da prevladamo “jednu bitku za drugom”, na mikro i makro razini. A bilo ih je dosta dobrih i odličnih. Opet nije bilo lako složiti listu najboljih koja se slagala prema onome što je potpisnik ovih redaka unatrag 365 dana uspio pogledati u hrvatskim i londonskim kinima, na festivalima i streamingu, od početka siječnja do samog konca prosinca.
1. HAMNET (Chloe Zhao, Velika Britanija)
Impresivan i imerzivan (meta)film o tuzi i snazi umjetničkog djela, osobnoj i kolektivnoj katarzi doživljenoj preko umjetnosti. Emotivno razorni, ali katarzični “Hamnet” perfektno prožima književnost, film i kazalište s pričom o tragičnom preminuću Shakespearova sina i simboličnom uskrsnuću kroz očev klasik, napisan nakon gubitka djeteta. Tako se rodio “Hamlet”, posredno i “Hamnet” na kazališnoj pozornici sa scenografijom u obliku kinoplatna. Scena rađanja remek-djela s obje strane ekrana (predstave i filma) pred suznim očima publike u teatru i kinu transcendira kazalište i kinematografiju, život i smrt.
Izvornu recenziju "Hamneta" pročitajte ovdje.
2. MARTY VELIČANSTVENI (Josh Safdie, SAD/Finska)
Isplatilo se, kao i uvijek, čekati s top-listom do zadnjeg trena. Koja pretpremijerna bomba od filma za kraj godine. Jedan od onih velikih američkih filmova kakve je snimao Martin Scorsese. Brat Safdie preuzima štafetu i u “Uncut Gems” stilu energizira priču o samodopadnom prodavaču cipela i muljatoru iz pedesetih godina prošlog stoljeća željnom odsanjati “američki san” preko stolnog tenisa. Film izgleda/zvuči kao da je snimljen osamdesetih i doslovce ne staje dok možda nikad bolji Timothee Chalamet leta unaokolo poput ping-pong loptice koja se odbija od stola, upada iz jedne nepredvidljive situacije u drugu i na koncu zadobiva poštovanje gledatelja. “Absolute cinema”, rekao bi Scorsese.
3. NOVI VAL (Richard Linklater, Francuska)
Metafilmski “Novi val” bilo bi sjajno pogledati u maratonu s “Do posljednjeg daha”. Film je kao kolekcija “posebnih dodataka” o nastanku kult-klasika za koje ni Jean-Luc Godard nije znao da postoje. Nevjerojatno kakvom je režijskom i sinefilskom minucioznošću Linklater pristupio (re)kreaciji prijelomnog “novovalovskog” ostvarenja. Linklater je u sebi probudio unutarnjeg Godarda, ali i Francoisa Truffauta koji također ima jednu od uloga u njegovu filmofilskom filmu. “Nouvelle Vague” je “Američka noć” francuskog “novog vala”.
Izvornu recenziju "Novog vala" pročitajte ovdje.
4. SNOVI NA TRAČNICAMA (Clint Bentley, SAD)
Izgradnja moderne Amerike ispraćena je očima stoičkog drvosječe i željezničara, “sanjara na tračnicama” Roberta Graniera (odlični Joel Edgerton). Epska karakterna studija ima neke od najimpresivnijih kadrova godine i baštini ono najbolje od Terrencea Malicka u kompleksnom poetskom, meditativnom i filozofskom pristupu jednostavnim stvarima koje čine život. Redatelj Bentley snimio je tankoćutnu dramu o malim ljudima i tragovima koje oni (ne) ostavljaju na ovome svijetu. Povijest će možda zaboraviti Graniera, ali “Train Dreams” se otima zaboravu.
Izvornu recenziju "Snova na tračnicama" pročitajte ovdje.
5. 28 GODINA KASNIJE (Danny Boyle, Velika Britanija)
“28 Years Later” izvanredno spaja hororski “survival” i dramu o odrastanju, a podjednako je jeziv, dirljiv, akcijski kinetičan i režijski poetičan. Nijedan film o živim mrtvacima nije ovoliko promišljao o životu i smrti, fokusiran na odiseju jednog dječaka (sjajni Alfie Williams) kroz “brexitovski” izoliranu, virusom opustošenu Veliku Britaniju, na koju se hrabro otisnuo zbog ljubavi prema bolesnoj mami (Jodie Comer), odnosno pronalaska lije(čni)ka za nju. Memento mori. Memento amori. Tko bi rekao da zombijevski horori mogu biti toliko emotivni?
Izvornu recenziju "28 godina kasnije" pročitajte ovdje.
6. LOPOV S KROVA (Derek Cianfrance, SAD)
Ovakvi filmovi danas su rijetki i zato ih treba cijeniti kad dođu u kina. Da je “Lopov s krova” izašao na prijelazu milenija, postao bi moderni klasik. Priča se odvija u datom periodu i podsjeća na filmove koji su se tada snimali, provučene kroz autorski filter Cianfrancea (“Grijesi očeva”, “Tužna veza”). Channing Tatum dao je cijeloga sebe za ulogu titularnog lika u gorkoslatkom filmu, podjednako zabavnom i tužnom. Jednom kad se tuga krišom uvuče u “Roofmana”, iz njega više ne izlazi. “Lopov s krova” krade slomljeno srce gledatelja.
Izvornu recenziju "Lopova s krova" pročitajte ovdje.
7. UMRI, LJUBAVI (Lynne Ramsay, Velika Britanija)
Redateljica Ramsey i glumica Jennifer Lawrence odličan su spoj. Dramu o postporođajnoj depresiji i silasku u ludilo mlade majke Ramsey režira kao odiseju u psihološkom svemiru, a Lawrence impresivno kanalizira legendarnu Genu Rowlands iz “Žene pod utjecajem” i ostvaruje ponajbolju ulogu dosad. Ramsey režijski eksternalizira interijere njezine duše. Gotovo sve ono što majka osjeća i proživljava iznutra u filmu je izvučeno prema van. “Die My Love” je definicija ekspresionističke režije i glume na moderan način.
Izvornu recenziju "Umri, ljubavi" pročitajte ovdje.
8. SIRAT (Oliver Laxe, Španjolska/Francuska)
Rave nomadi, beskrajna pustinja, skrivene mine... Premijerno prikazan na FMFS-u nedugo nakon Cannesa, “Sirat” je jedan od onih transcedentalnih filmova kojima se najbolje prepustiti bez puno razmišljanja i doživjeti ga čulno. S pričom o očevoj potrazi za kćerkom, nestalom na rave partyju u Maroku, Laxe je stvorio iskustven film snažnog audiovizualnog dojma koji odvodi gledatelja na apokaliptični put u pustinjsko ništavilo. Film prati tragove “Pobješnjelog Maxa 2”, “Doline smrti” i “Nadnice straha”, a onda odlazi u nepoznato, odakle se ne namjerava vratiti.
Izvornu recenziju "Sirata" pročitajte ovdje.
9. OPROSTI, LJUBAVI (Eva Victor, SAD/Španjolska/Francuska)
“Sorry Baby” ne izgleda kao prvijenac, ali ipak jest. Imponira zrelost redateljice, scenaristice i glavne glumice Victor u nijansiranom “indie” filmu o profesorici koja pokušava zaliječiti traumu iz studentskih dana i pronaći katarzu dok (njezin) život ide dalje. Ovo je nježna, emotivno delikatna priča neočekivano razoružavajućeg humora. Victor traži komediju u drami, ali i obratno – suze u (o)smijehu, uspijevajući načiniti film životnim. Cijeli film prelomljen je preko scene kad suosjećajni stranac zaliječi dušu profesorice sendvičem i čašicom razgovora.
Izvornu recenziju "Oprosti, ljubavi" pročitajte ovdje.
10. SENTIMENTALNA VRIJEDNOST (Joaquim Trier, Norveška)
Drugi uzastopni odličan Trierov film nakon “Najgore osobe na svijetu” i još jedna impresivna drama o procesuiranju tuge kroz proces stvaranja umjetnosti uz “Hamneta”. Bergmanovski “Sentimental Value” spaja najbolje od Triera i Bergmana. Fokus je na ostarjelom filmašu koji planira snimiti iskupnički autobiografski “comeback” film u nekadašnjoj obiteljskoj kući s otuđenom kćerkom u glavnoj ulozi. On bi najradije režirao kćerku kako mu oprašta što je napustio nju i sestru umjesto da se riječima ispriča za prošlost. Bolji je redatelj nego otac.
Izvornu recenziju "Sentimentalne vrijednosti" pročitajte ovdje.
11. DOBRE DJEVOJKE (Urška Djukić, Slovenija)
Za najbolji regionalni film godine i šire jednostavno se moralo naći (visoko) mjesto na glavnoj listi. “Dobre djevojke” su slovenski “coming of age” film, ali djeluju kao svjetski. Đukić je režijski nevjerojatno suptilno, lirski i sanjivo oslikala pupanje uzdišuće žudnje i seksualno buđenje jedne introvertirane 16-godišnjakinje (fantastična Jara Sofija Ostan) nakon što s ženskim crkvenim obredom dođe u samostan, doživi tzv. obred prijelaza i nađe se razapeta između tjelesnog i duhovnog. Na “Dobrim djevojkama” mogle bi pozavidjeti puno poznatije redateljice.
Izvornu recenziju "Dobrih djevojaka" pročitajte ovdje.
12. JEDNA BITKA ZA DRUGOM (Paul Thomas Anderson, SAD)
“Znaš što je sloboda? Nema straha. Baš kao Tom jebeni Cruise...” Izjava revolucionara Benicija Del Tora zrcali Andersonovu neustrašivost prilikom rada na “One Batle After Another”. Nemoguća je misija spojiti politički angažirani satirički triler, obiteljsku dramu, IMAX akciju i napušenu komediju, ali PTA je uspio i uhvatio (zlo)duh svijeta današnjice. Inspirirana društveno-političkim trenutkom, priča o borbi bivših revolucionara protiv sveprisutnih karikaturalnih rasista i “kapitalističkih nadvladara” postala je “viva la revolucion” film trenutka.
Izvornu recenziju "Jedne bitke za drugom" pročitajte ovdje.
13. VRATI MI JE (braća Philippou, Australija)
“Talk To Me” je bio dojmljiv horor, a “Bring Her Back” je još bolji i potvrđuje braću Philippou kao velike uzdanice žanra. Osnažen nadahnutom režijom i izvrsnom glumom Sally Hawkins, ovo je “hardcore” horor na rubu potresne drame s motivom žalovanja nakon nezamjenjivog gubitka bliske osobe i pokušaja vraćanja preminulih s “onoga” svijeta. Kiša nije dugo ovako padala u nekom filmu, možda tamo od Fincherove “Sedmice”, nadomještajući rijeke suza prolivene za onima koji su nas napustili. Jeza suzu goni u brutalnom i brutalno emotivnom hororu.
Izvornu recenziju "Vrati mi je" pročitajte ovdje.
14. TRENUTAK NESTAJANJA (Zach Cregger, SAD)
Koliko je sati? 2:17, vrijeme za “Weapons”. U 2:17 nestalo je 17 učenika osnovne škole. Film istražuje jezivu misteriju nestanka, a ispričan je iz očišta ključnih likova, sagledavajući događaje iz druge perspektive i otkrivajući priču o kontroli umova koji mogu biti pretvoreni u oružje poput navođenih projektila. Horor ulazi u kolažnu, mozaičnu dramu tipa “Magnolija”, a Cregger (“Barbarian”) ubacuje crni humor i umješno žonglira žanrovima. Humor je najjače oružje u njegovu arsenalu uz pojavu Amy Madigan. Čuvajte se “tete Gladys”!
Izvornu recenziju "Trenutka nestajanja" pročitajte ovdje.
15. BOB DYLAN: POTPUNI NEZNANAC (James Mangold, SAD)
Drugi izuzetno kvalitetni Mangoldov glazbeni “biopic” nakon “Walk The Line”. “A Complete Unknown” ne otkriva tko je uistinu Dylan (“odgovor je nošen vjetrom...”), ali nas vješto transportira u glazbenikove rane dane u New Yorku i oslikava “The Times They Are A-Changin’” mjene američke povijesti, s naglaskom na njegov prelazak s folk akustike na rock elektriku, čime je razočarao Boba Segera. Dylana vrlo posvećeno glumi Timothee Chalamet, posebno u elektriziranim koncertnim scenama, a Edward Norton je duša filma kao Seger.
Izvornu recenziju "Potpunog neznanca" pročitajte ovdje.
16. JOŠ SAM OVDJE (Walter Salles, Brazil) + JEDAN OBIČAN INCIDENT (Jafar Panahi, Iran/Francuska)
Dva snažna, opominjuća, ali i prkosna filma o represiji i njezinim reperkusijama na intimnoj razini. Naslov Sallesova ”I’m Still Here” odnosi se na Eunice Paivu (izvrsna Fernanda Torres). Njezin suprug, bivši kongresmen, nije se nikad vratio kući nakon što je odveden u postaju na rutinsko ispitivanje tijekom brazilske vojne diktature sedamdesetih, ali ona se stoički i dostojanstveno nosi s nepravdom za koju nitko neće snositi posljedice. Pravda nije dostižna ni u Panahijevom filmu s jednim od najnezaboravnijih finalnih kadrova godine. Štoviše, na pravdu se može čekati kao na Godota, stoga je žele sprovesti mali ljudi i prevladati traumu kad im se učini da bi jedan tip mogao biti njihov nekadašnji zatvorski tlačitelj, izvršitelj iranskog režima. No, čak i ako je sprovedu, ne znači da se okidači njihove traume neće ponovno aktivirati.
Izvornu recenziju "Još sam ovdje" i "Jednog običnog incidenta" pročitajte ovdje i ovdje.
17. CHUCKOV ŽIVOT (Mike Flanagan, SAD)
Mogao se Flanagan odmaknuti od horora, ali ne i Stephena Kinga. Horor jedva da postoji u tragovima u “Chuckovu životu” i ovo je više nešto na tragu nadnaravno-dramske “Zelene milje”. Film je struktuiran kao tročinski narativni “puzzle” koji povezuje lik računovođe Chucka. Kronologija je ispremiješana poput žanrova (SF, drama, fantazija) i osjećaja (tuga, sreća, strah od nepoznatog). “The Life Of Chuck” navodi na razmišljanje o životu, ali i plesanje. Scena plesa Toma Hiddlestona je za kinematografsko anale. Thanks, Chuck!
Izvornu recenziju "Chuckova života" pročitajte ovdje.
18. TESTAMENT ANN LEE + BRUTALIST (Mona Fastvold/Brady Corbet, Velika Britanija/SAD)
Impozantni filmovi dijele hipnotički moćnu glazbu Daniela Blumberga i sličnu postavku dolaska imigranata (propovjednica, arhitekt) u Ameriku da izgrade svoje i tuđe živote. Luda ambicija likova refleksija je njihovih redatelja. Filmaški partneri Mona Fastvold i Brady Corbet pokazuju da se povijesni epovi mogu napraviti bez 100 milijuna dolara budžeta i svejedno imati viziju, biti ambiciozni i izgledati raskošno na 70mm u VistaVisionu, kao nekadašnje epopeje sedamdesetih. “The Testament Of Ann Lee” pretvara “Barryja Lyndona” u religiozni mjuzikl dosad neviđene koreografije “shakereskog” plesnog pokreta s Amandom Seyfried u transu duhovne ekstaze. “The Brutalist”, pak, preuzima štafetu od “Kuma II” i “Vrata raja”, rekonstruirajući arhitekturu “novog Hollywooda” odmah od fantastične uvodne scene, jedne od najboljih ove godine.
Izvornu recenziju "Testamenta Ann Lee" i "Brutalista" pročitajte ovdje i ovdje.
19. PRATNJA (Drew Hancock, SAD) + NOVOCAINE (Dan Berk i Robert Olsen, Kanada/Južna Afrika/SAD)
Dvije niskobudžetne poslastice potencijalnog kult-statusa satirički se i subverzivno poigravaju žanrovima, a povezuje ih mladi Jack Quaid. “Companion” započinje kao rom-com i zatim prelazi u triler o neuspjeloj pljački, ali s tehnološkim “twistom” nadomak SF horora kad eskort-robotica (Sophie Thatcher) shvati ne samo da je njezin dečko (Quaid) kontrolirao i nasamario, nego i da ona nije ljudsko biće, iako je mislila da jest. Thatcher je izvanredna kao sestrica Ave (“Ex Machina”) koja nakon početne osupnutosti prihvaća to što jest. Sličan put prolazi i Quaid u crnoj akcijskoj komediji kao mladić otupio na bol. Isprve ga zbunjuje kad se spletom okolnosti nađe u ekstremnoj akciji da bi se polako počeo snalaziti u štemerskoj ulozi. “Novocaine” namiguje akcijskim/superherojskim blockbusterima s neuništivim herojima i modernim gledateljima otupjelih osjećaja. Dostojan nasljednik “Ubrzanja” i njegovog visokonaponskog nastavka.
Izvornu recenziju "Pratnje" i "Novocainea" pročitajte ovdje i ovdje.
20. RED (Justin Kurzel, Velika Britanija/Kanada/SAD)
Jude Law se okušao u raznim filmovima, ali nikad u mannovskom i friedkinovskom krimi-trileru, što “The Order” čini ekstra zanimljivim. Law se predstavlja u ponajboljem izdanju kao agent FBI-ja u lovu na desničarske, rasističke pljačkaše koji su se zalagali za “white power and all that” i namjeravali pokrenuti ustanak protiv američke vlade. Kurzel (“Macbeth”) baštini najbolje od tvrdih, sumornih žanrovaca sedamdesetih, a istinita priča iz Amerike osamdesetih prilično je aktualna. Izjava “misle da su čak i izabrali predsjednika koji ih podržava” zvuči proročanski.
Izvornu recenziju "Reda" pročitajte ovdje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....