‘Köln 75‘: Dobro jutro, džezeri

Improviziraj. Glavni ženski lik čuje ovu riječ više puta u filmu o organizaciji čuvenog koncerta američkog pijanista Keitha Jarretta 24. siječnja 1975. Opernoj kući u Kölnu čija je "live" snimka postala najbolje prodavani solo album u povijesti jazza, iako je svirao na ne posve odgovarajućem i ugođenom klaviru. Ona je Vera Brandes (izvanredna i entuzijastična Mala Emde), mlada ljubiteljica jazz glazbe koja je dobila priliku postati koncertna promotorica jazzera.

Vera tijekom cijelog filma "Köln 75" improvizira u svome poslu, podsjećajući na same jazzere, glazbene kraljeve improvizacije. I redatelj Ido Fluk režira film u slobodnom stilu, kao da "džezira" poput Jarretta. Netko bi rekao da će film o povijesnom koncertnom događaju koji se zamalo nije ni dogodio biti sagledan iz perspektive Jarretta, ali Fluk za protagonsticu bira mladu promotoricu, dok su slavni pijanist (glumi ga John Magaro) i novinar "Rolling Stonea" Michael Watts (Michael Chernus) važni sporedni likovi, na korak do glavnih.

Watts u jednoj od prvih scena pripovijeda o evoluciji jazza povezujući je s rockom i drugim žanrovima. Spomenut je Bob Dylan i čujemo nakratko njegovu "Highway 61 Revisited", što je ekstra zanimljivo budući da je Chernus glumio u dylanovskom "Potpunom neznancu".

Watts navodi i "lažne početke pjesama", a Fluk radi upravo to ("Probajmo ovo opet"). Naime, "Köln 75" počinje od starije Vere (Susanne Wolff) kad je otac uvrijedi na domjenku i vraća se mlađoj nakon priče o "lažnim počecima", često razbijajući naraciju i tzv. četvrti zid.

Obraćanje likova kameri/gledatelju konstanta je filma koji povezuje "razbijače zidova" od "Slobodnog dana Ferrisa Bullera" do "Dućana snova". Vera prednjači u tome, primjerice kad je jedan jazz glazbenik pita koliko ima godina i ona odgovori 25, ali ispiše na ekranu 16, a rade to i drugi likovi poput Wattsa. Prvi i drugi čin "Kölna 75" odvija se kao kombinacija "teen" komedije o odrastanju poput "Ferrisa Bullera" i glazbeno potkovanog filma za audiofile "High Fidelity" ili "Almost Famous" koji fino evocira estetiku sedamdesetih u fotografiji, kostimografiji itd.

S jedne strane, "Köln 75" kronicira Verine izlaske u jazz klubove s prijateljicom (Shirin Lilly Eissa), mladenačke romanse, bunt protiv konzervativnih roditelja (Jördis Triebel, Ulrich Tukur) i prve organizacije koncerata (za Ronnieja Scotta), a s druge Wattsovo praćenje Jarretta na turneji po Njemačkoj u nadi da će dobiti ekskluzivni intervju.

Središnji dio filma lišenog čvrste (linearne) strukture gotovo da isključuje Veru kao lik i fokusira se isključivo na Wattsa, Jarretta i njegova producenta Manfreda Eichera (Alexander Scheer), čime redatelj puno riskira u jazzerskoj "improvizaciji" i djelomično gubi harmoniju i startni momentum, ali nanovo uspostavlja ritam u trećem činu kad se njihovi glazbeni putevi ukrste s Verinim koja pošto-poto želi organizirati koncert u kölnskoj Opernoj kući.

Ipak, bez toga ne bismo malo više upoznali Jarretta kao lika i doznali da i on ima dosta toga na kocki uoči koncerta; more ga egzistencijalne misli i zdravstvene tegobe u vidu bolnih leđa zbog kojih ne bi smio svirati, tj. pitanje je koliko će još dugo moći nastupati. Naravno, povijesni ishod je poznat (koncert se naposlijetku održao i Jarrett je rasturio), ali upravo zato, zbog puno toga na kocki/povišenih uloga, djeluje neizvjesno u filmu, posebice jer se stvari kompliciraju.

U Opernoj kući je raštimani klavir, k tome nepoželjne marke, pa perfekcionist Jarrett odbija svirati na njemu dovodeći koncert u pitanje i Vera ima svega par sati da nađe pravi ili nekoga tko može ugoditi taj (o tome ovisi njezina budućnost u glazbenom poslu). Komplikacije se gomilaju svake minute i prijete da bi se sve moglo raspasti i otići kvragu u napetoj, kaotičnoj završnici koja se odvija gotovo kao triler s mrvu dobrodošlog humora.

Prilično živahan film pršti od zarazne redateljske/glumačke energije (Emde izgleda kao svojevrsna jazzerska rokerica iz "Koraka do slave") i kao takav odgovara jazzu, rijetko "fulajući" notu. "Köln 75" odaje počast jazzu u inat da tvrdnjama da je "mrtav" ili da je posrijedi "muzejska glazba". Seb iz "La La Landa" volio bi ovaj film kao veliki ljubitelj jazza.