‘Legenda o Ochiju‘: Ochi telefonira kući

A24 je znao producirati filmove za djecu ("Osmi razred"), čak i kad su ponajprije namijenjeni odraslim gledateljima ("Projekt Florida", "Idemo idemo"). No, bile su to realistične drame s tematikom odrastanja, nikad fantazije. Sada je sjajna neovisna kompanija naopokon iznjedrila i jedan fantazijski dječji film – "Legendu o Ochiju" ("The Legend of Ochi") debitantskog redatelja i scenarista Isaiaha Saxona.

Pritom, "Legenda o Ochiju" nije bilo koja dječja fantazija. To je dječja fantazija debelo iznad trenutnog žanrovskog prosjeka, u stilu sličnih magičnih "sense of wonder" filmova osamdesetih s logom Amblina, tj. dodirom legendarnog Stevena Spielberga, može i Jima Hensona. "The Legend Of Ochi" je svojevrsni Amblin24.

Malo tko bi očekivao da će A24 iznjedriti amblinovski projekt, ali opet filmovi ove kompanije znali su i u realizmu projicirati spielbergovsku filmsku magiju i "sense of wonder" ("Minari", "Poslije Yanga"...). Poznat po videospotovima za Björk, Saxon je imao godinu dana kad je u kina doletio "E.T. – izvanzemaljac" i zasigurno uživao u fantazijama osamdesetih kao dijete, tipa "Tamni kristal", "Labirint", "Beskrajna priča", "Willow" i "Navigatorov let", "kao i "Ratovima zvijezda", "Gremlinima"... Voli on i modernije filmaše specifičnog vizualnog izričaja poput Jean-Pierrea Jeuneta i Wesa Andersona.

Fantazijske osamdesete zrcale se u praktičnim efektima i vizualnosti titularnog goblina Ochija te glazbenim partiturama Davida Longstretha na tragu Johna Williamsa. Film predstavlja prilično ekspresivnu filmsku beštijicu koja izgleda kao neodoljivi mješanac Gizma, (Baby) Yode i lemura.

Ochi je lutka i njegovi pokreti većinski su izvedeni animatronički umjesto računalno, tako da djeluje kao biće od krvi i mesa, a ne piksela. S tim pristupom Saxon posramljuje kolege koji biraju lakši put i posežu za kompjuterskim efektima. Generičke računalne kreature nerijetko se smjesta zaboravljaju, ali Ochi je pamtljiv zato što djeluje živo i zanimljiv je kao lik, pripadnik bića koja komuniciraju (muzikalnim) osjećajima umjesto riječima.

Bića obitavaju u planinskoj divljini na malom otoku u Crnom moru, gdje "vrijeme kao da je stalo" (ima smisla za posvetu osamdesetima), kako priča naratorica Yuri u izvedbi sjajne 17-godišnje njemačke glumice Helene Zengel, otkrića "Razbijačice sustava" i "Novosti iz svijeta", koja ovdje podsjeća na mladu Jennifer Lawrence.

Yurin otac (u svakoj ulozi uvijek živopisni Willem Dafoe), zajedno s adoptivnim sinom (Finn Wolfhard iz popularne serije "Stranger Things"), predvodi lov na Ochije koji su navodno opasni i ljudi ih se groze, smatrajući ih odgovornima za gubitak supruge (veteranka Emily Watson), što načinje obiteljsku dramu. Kad Yuri pronađe malog ranjenog Ochija, zbliži se s njim i shvati da je "drukčiji nego što tvrde", odluči ga vratiti kući.

Njezine oči imaju istu plavu boju njegova lica, a Yuri progovara Ochijevim jezikom, ne obratno, čime Saxon razbija formulaičnost filma, unatoč klasičnoj ET-jevskoj priči i porukama o prihvaćanju različitosti, simbiozi s prirodom itd. Vidljivo je da je ovo Saxonu kinematografski prvijenac (tonalna neravnomjernost, gubitak početnog momentuma), no jasno je i da redatelj ima dara za vizuale i umije načiniti da film komunicira osjećajima (i slikama) više nego riječima, baš kao Ochiji i E.T. prije njega. Ochi telefonira kući.