‘Ljubav‘: Pričaj mi o ljubavi

“Ljubav je tako krhka, tako prolazna”, izjavio je netko u filmu “Seks” i najavio naslov drugog dijela norveške “Sex/Love/Dreams” trilogije redatelja i scenarista Daga Johana Haugeruda. Dakle, “Ljubav” (“Kjaerlighet”/”Love”), film koji je odveo Haugeruda i do Venecije nakon što je sa “Seksom” gostovao na Berlinaleu. Središnji dio trilogije radi priličan korak naprijed u odnosu na prvi. Pred nama je uspjeliji, zreliji, kompletniji, iskreniji, topliji, suptilniji i emotivniji uradak.

Haugerud je najvećim dijelom nivelirao mane prijašnjeg filma i izbalansirao režiju sa scenarijem tako da sada izgleda kao da iza kamere stoji i redatelj, a ne pisac i dramatičar, neovisno o njegovoj verbalnoj isključivosti. Kao i u “Sexu” glavni likovi dijele isto radno mjesto u Oslu.

Marianne (Andrea Braein Hovig) radi kao urologinja, dok je Tor (Tayo Cittadella Jacobsen) medicinski tehničar na tom odjelu. Njih dvoje srest će se jedne večeri na trajektu. Iako gledatelj očekuje da će među njima zaiskriti ljubav, Haugerud izokreće očekivanja i to se ne događa. No, te večeri konkretnije upoznajemo likove koji se zbližavaju.

Tor je na trajektu u “tamo-amo way” stilu kako bi upoznao muškarce za neobavezan i usputan “cruising” seks, što posluži kao nekakav okidač za Marianne. Ona je singl i standardne veze je ne zanimaju, premda joj prijateljica Heidi (Marte Engebrigtsen) namješta susjeda, razvedenog geologa Olea (Thomas Gullestad).

Koincidencije li, Tor će baš te večeri, nakon što Marianne siđe s trajekta, upoznati psihologa Bjorna (Lars Jacob Holm) s kojim bi se mogao istinski zbližiti nakon što probudi neke nove osjećaje u njemu. S druge strane, Marianne se naizgled zbližava s Oleom, ali će poslije “maženja s geologom” prakticirati i seks za jednu noć sa stolarom kojeg upoznaje na trajektu, nakon što “osjeti slobodu” i “slučajnu bliskost s neznancem”.

“Čudnu, no ugodnu” bliskost osjeća i Tor s Bjornom. O bliskosti se i radi u “Ljubavi”. Neočekivanoj intimnosti o kojoj likovi pričaju, ali je i doživljavaju. Bliskost se osjeća u kadrovima filma pa samim time i relativno slično intonirani dijalozi (ljudski odnosi, interakcije i konekcije u moderna vremena, ljubav, seksualnost, intimna iskustva...) zvuče prirodnije i autentičnije u “Love” spram Haugerudova nastupnog poglavlja trilogije, čak i kad likovi, možda iz Haugerudovih samoironičnih pobuda kažu “U meni je puno seksa”.

Takve su i uloge, zasigurno i zbog solidnijih/raspoloženijih glumaca, više unesenih u “nešto sasvim osobno” priče likova koje potiču na razmišljanje. Ovdje Haugerud, uvjerljivije smiren i kontemplativan, već zaslužuje usporedbu s Ericom Rohmerom. Teško da bi privatni detektiv Harry Moseby (Gene Hackman, “Noćna kretanja”) sada rekao “Jednom sam gledao Rohmerov film, bilo je kao da gledam boju kako se suši”, što bi mogao reći za kvazi-rohmerovski “Seks”.

Haugerud zaslužuje i komparaciju s Joachimom Trierom. Snimateljica Cecilie Semec napravila je ovaj put bolji, filmičniji posao, uhvativši refleksivnu atmosferu i ritam Osla u noćnim satima s pogledom na grad iz trajekta koja odgovara poetici filma, a njezina opservacijska kamera nije distancirana u oslikavanju svakodnevice likova kao u prethodniku. “Snovi” se kao treći dio Haugerudove trilogije iščekuju s puno većim nestrpljenjem nakon “Ljubavi”.