Mladi pastir sa sela ima ambicije da postane DJ: makedonskog miljenika publike mogu zavoljeti i hrvatski gledatelji

Miljenik publike sa Sundance Film Festivala za otvaranje ZFF-a. Direkcija ZFF-a je stopostotno pogodila s dobitnikom sundanceovske nagrade publike i žirija. Festivalima treba nešto poput “DJ Ahmeta”. Sjevernomakedonska humorna drama o odrastanju, sudaru generacija i prkošenju tradiciji jedan je od onih populističkih filmova koji lako može (i hoće) zavoljeti i šire gledateljstvo, ne samo posjetitelji festivala.

Gledatelji nakon završetka “DJ Ahmeta” neće biti u crnjaku, naprotiv, imat će pozitivan osjećaj kad se svjetla upale i napuste kinovoranu. Redateljski debitant Georgi M. Unkovski nameće se kao novi sjevernomakedonski redatelj kojeg treba pratiti nakon Gorana Stolevskog (“Nećeš biti sama”, “Domaćinstvo za početnike”).

Unkovski je snimio lijep film o odrastanju koji se pridržava svih pravila žanra, riskirajući prigovore zbog tipologije, ali uspijeva biti poseban, pa i egzotičan zbog slikovitog makedonskog kolorita i kulture u oku kamere Nauma Doksevskog, svojevrsni “Footloose” iz našeg sokaka (DJ-anje kao utočište umjesto plesa). Priča prati tinejdžera iz zabačenog sela Ahmeta (Arif Jakup) nakon što je nedavno ostao bez majke.

Gubitak je jako teško pao i njemu i mlađem bratu Naimu (Agush Agushev), koji otad nije progovorio. Bijeg od tuge i konzervativne ruralne okoline Ahmet traži u glazbi, a na taj način se i osjeća bliže mami kao velikoj ljubiteljici muzike, za razliku od oca (Aksel Mehmet).

Štoviše, Ahmet sanja o tome da bude DJ i u jednoj od prvih scena vidimo ga kako se u razredu zaneseno prepušta elektroničkoj glazbi sa slušalicama na ušima, ali njegov otac jedva da ga pušta u školu zbog pastirskih obaveza i odgovornosti za ovce. On u glazbi vidi slobodu, osjećajući se kao zmaj na vjetru kojeg pušta s Naimom u jednoj sceni.

Ahmet i Naim imaju snažnu bratsku povezanost (“Mama je rekla da kad imamo neki problem, najvažnije da ne budemo sami”) i likovi kao da dolaze iz nekog iranskog filma, vjerojatno i zato što su Jakup i Agushev prirodni u glumi i uvjerljivi poput najboljih naturščika, onako kako znaju biti mladi Iranci.

Kao da nije dovoljno što se DJ-evskim snovima inati tradiciji, Ahmet će se zaljubiti u Ayu (Dora Akan Zlatanova), povratnicu iz Njemačke zbog ugovorenog braka. Dvoje mladih ljudi, makedonski Romeo i Julija koji vole glazbu i ples, a s tehnologijom su na “ti”, predstavnici su rijetke modernosti u patrijarhalnom društvu.

Redatelj poseže za dobrodošlim humorom u suprotstavljanju Ahmeta i Ave s okolinom, posebno kad neki pripadnici starije generacije požele biti u korak s novim tehnologijama (zvučnici džamije će posljedično reproducirati glazbu s Windows XP-a), ali film je pretežno dramski “coming of age”. No, Unkovski traži i pronalazi tragove magije u drami zahvaljujući glazbi koja je “lijek za sve” i ima terapeutski učinak na likove i gledatelje.

Elektronička glazba Alena i Nenada Sinkauza igra presudnu ulogu u filmu i dovodi u još bližu vezu “DJ Ahmeta” i “Bog neće pomoći”, također na temu “strogih, sputavajućih okvira ruralne konzervativne sredine”. Odlična je scena kad Ahmet u lutanju šumom naleti na tajni techno party, čista hollywoodska filmska magija (ritam, svjetla), do humornog trenutka kad njegove ovce ulete među partijanere i jedna odluta od stada.

Dašak starog dobrog Hollywooda osjeti se u elementima mladenačke romantične komedije tipa “Say Anything”: Ahmet radi distrakciju za Ayin bijeg sa svadbe tako što pušta glazbu sa zvučnika, podsjećajući na Johna Cusacka koji je držao “boombox” ispred kuće Ione Skye u filmu Camerona Crowea. “Momak se zaljubio, zar ne znate što je ljubav?”