Izgleda kao da se dogodilo jučer, ali od neprežaljenog zatvaranja splitskog kina “Central” prošlo je ravno deset godina. Deset. Koliko li je u tih deset godina snimljeno novih filmova koji su se mogli zavrtjeti i u “Centrala” da kino nije prestalo s radom 2. prosinca 2015. Taj datum bio je jedan od najtužnijih dana u životu potpisnika ovih redaka.
Tri su filma igrala za oproštaj splitske publike od “Centrala” tog dana. Crtić “Mali princ”, blockbuster “Igre gladi: Šojka rugalica 2. dio” i hladnoratovski triler “Most špijuna” za sami kraj, kao posljednja kinopredstava prije nego se projektor zauvijek ugasio i “Central” otišao u povijest.
Uoči zadnje projekcije na ekranu su se nostalgično redale slike filmova i publike u formi prisjećanja na zlatno doba “Centrala” dok su neki gledatelji gutali knedle i jedva zadržavali suze zbog kraja jedne filmske ere ili jednog životnog poglavlja i oproštaja s kinom koje je imalo posebno mjesto u njihovu srcu, bilo sastavni dio djetinjstva, mladosti i života uopće, sigurno utočište od vanjskog svijeta, “cinema paradiso”, “tajni vrt”.
Na “The Little Prince” odveo sam nećaka i vratio se na “Bridge of Spies” s djevojkom i ekipom – još taj dan film(ovi) u “Centrala” i više nikad. Spielbergov “E.T.” bio je moj prvi film u “Centrala” pa je imalo smisla da njegov “Most špijuna” bude posljednji. Izašao sam iz kina doslovce zadnji od zadnjih s curom, također emotivno jako vezanom za “Central”. Na odlasku iz kina bilo mi je kao malom dječaku Elliotu kad se opraštao od E.T.-ja u onoj srceparajućoj završnici.
Otimanje zaboravu
Od “E.T.-ja” iz sredine 80-ih do polovine 2010-ih i “Bridge of Spies” teško je izbrojati sve filmove pogledane u “Centrala”. “Policajac s Beverly Hillsa”, “Svjedok”, “Krokodil Dundee”, “Kišni čovjek”, “Prljavi igraju prljavo”, “Nepomirljivi”, “Sirove strasti”, “Jurski park”, “U ime oca”, “Istinite laži”, “Umri muški 3”, “Vrućina”, “Brisač”, “Con Air”, “Čovjek bez lica”, “Titanic”, “Spašavanje vojnika Ryana”, “Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”, “Matrix”, “Tigar i zmaj”, sva tri “Gospodara prstenova”, “Terminator 3”, “Zapravo ljubav”, “Collateral”, “Poroci Miamija”, “Rocky Balboa”...
Bolje stati jer nabrajanje svih filmova popunilo bi sve stranice “Slobodne”. Mnogih projekcija se živo sjećam, išao s roditeljima, prijateljima, djevojkama ili – sam. Upravo sam u “Centrala” probio led i u četvrtom razredu gimnazije prvi put otišao “solo” u kino, što se nakon početne nelagode u konačnici pokazalo kao oslobađajuće iskustvo. Tu sam i prvi put neki film pogledao triput (“Spider-Man”, 2002.), a nakratko sam u kinu i radio kao biljeter, u razdoblju kad su igrali “Charliejevi anđeli”. Filmska vrpca “Centrala” puna je uspomena.
U vječnom sjećanju ostala su lica biljetera i blagajnica, miris sjedalica i kokica, dugi razgovori o filmu i glumcima ispred “Centrala”, čekanja u redovima za ulaznice protegnutim gotovo sve do HNK i kupovanja karata kod švercera, kao i prolaz kina, mitski 14. red, koji je bio sveto mjesto za sjedenje (mogao si ispružiti noge, nitko ti nije smetao za gledanje i dizanje u WC...).
Mlađe generacije navikle na multiplekse vjerojatno ni ne znaju da je nekoć postojalo kino na mjestu gdje se nalazi istoimeni noćni klub. No, zato je ova filmofilska “memento”/”amarcord” crtica i napisana. Da se “Central” ne zaboravi i da uspomene na njega nastave živjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....