Brazilska kinematografija proživljava novu renesansu, još jednu nakon dvijetisućitih. Ono što su za brazilsko-filmske dvijetisućite bili “Božji grad” i “Elitna postrojba” kao najistaknutiji naslovi i parnjaci, to su za 2020-e “Još sam tu” i “Tajni agent” (“O Agente Secreto”/”The Secret Agent”).
“City Of God” bio je nominiran za čak četiri Oscara, uključujući režiju Fernanda Meirellesa, ali ne i strani film, a “Elite Squad” Josea Padilhe osvojio je redateljskog Zlatnog medvjeda i svijetu predstavio glumca Wagnera Mouru. Dekadu i pol kasnije, “I’m Still Here” Waltera Sallesa dobio je 2025. tri nominacije za Oscara, u kategoriji glavne glumice (Fernanda Torres; osvojila Zlatni globus), najboljeg filma i onog međunarodnog, a potonju je i potvrdio.
Godinu poslije, “Tajni agent” Klebera Mendonçe Filhoa (“Bacurau”) izjednačava broj nominacija s “Božjim gradom” i ulazi u povijest kao prvi film s brazilskim glumcem nominiranim za najbolju glavnu mušku ulogu – Mourom. Prije toga, “The Secret Agent” je osvojio Zlatni globus za film izvan engleskoga govornog područja i glavnu mušku ulogu u drami, nagrade u Cannesu za režiju i glumu, a dospio je i na mnoge (strane) “top-ten” liste najboljih filmova 2025. godine.
Većina, izgleda, preferira nagrađivanijeg “Tajnog agenta” u odnosu na “Još sam ovdje”, ali kod ovog kritičara i filmofila situacija je obrnuta s nasljednicima prethodnih parnjaka “Božji grad” i “Elitna postrojba”. Kao obiteljska i politička drama, “I’m Still Here” je žanrovski i tonalno fokusiraniji komad “brasiliane”, smješten u približno isti vremenski period brazilske vojne diktature sedamdesetih. Neupitno kvalitetni, ali neujednačeniji i malko precijenjeni “The Secret Agent” odvija se sedam godina kasnije.
“Naša priča smještena je u razdoblje velikih nestašluka 1977.”, proklamira uvodni natpis. S riječi “nestašluk” redatelj Filho, inače nekadašnji filmski kritičar, sugerira prilaz priči, tj. filmu generičkog žanrovskog naslova koji najavljuje nekakav Špijunski/politički triler. Svakome tko je gledao “Bacurau” jasno je da Filho zavarava naslovom i da “Tajni agent” neće biti klasični “spy thriller”, odnosno da će redatelj subvertirati žanrovske zadatosti.
To je, naravno, u redu, čak i poželjno, ali Filho svejedno nastoji biti špijunsko-trilerski relevantan i evocirati novohollywoodske sedamdesete i paranoidno-nadzorne filmove od “Prisluškivanja” do “Svih predsjednikovih ljudi”, naročito u finalu koje koketira i s krvavošću akcija Sama Peckinpaha (napucana glava prsne
poput lubenice, metak u lice).
Istodobno, Filho se trudi da film bude i drama epohe, politička satira o represiji i korupciji te tzv. “hangout movie” s likovima s kojima bi gledatelj mogao “visiti” tijekom pozamašnog 160-minutnog trajanja punog nedogađajnosti, a “nestašluk” u pristupu dopušta mu i da koketira s nadrealnim i trasherskim hororom.
Redateljeva filmofilija je neupitna (i hvalevrijedna), kako dolikuje jednom kritičaru, veliki plus je i angažman kultnog glumca Udoa Kiera u jednoj od njegovih zadnjih uloga, no “The Secret Agent”, na prvo gledanje, bolje funkcionira fragmentarno, na razini scena, nego kao cjelina.
Prva scena je fenomenalna i atmosferična, bojeći odgovarajući kolorni filter sedamdesetih. Bivši profesor Armando Solimões (Moura) u žutoj “bubi” staje na benzinsku crpku kako bi napunio gorivo na putu za Recife. Nedaleko od tankova, prekriven kartonom, leži leš tipa napucanog sačmaricom za kaznu što je večer prije pokušao ukrasti motorno ulje. Na crpku dolaze i dva policajca, ali umjesto da se bave lešom, oni ispituju Armanda i pretražuju “bubu”.
Nedugo poslije, u utrobi morskog psa (neman simbolizira državni aparat što žvače male ljude) bit će pronađena ljudska noga, i to u razdoblju dok u brazilskim kinima još uvijek igraju “Ralje”, film kojim je Armandov sin (Enzio Nunes) opsjednut i očajnički ga želi pogledati unatoč zagarantiranim košmarima (“Već imam noćne more”).
Ta noga će oživjeti kao “stop motion” monstrum iz novinskih naslova o urbanoj legendi zvanoj “hairy leg” i napadati ljude u parku, recimo marginalizirane gay populacije kao da je ubojica iz Friedkinova “Cruisinga”. Noga je ubojita poput ubojica (Roney Villela, Gabriel Leone) koji su na tragu Armandu dok se skriva u Recifeu i, pod aliasom Marcelo Alves, istražuje arhive u svojoj majci.
Sve to ispresijeca se s istraživanjem studentice povijesti (Laura Lufesi) dok ona transkribira vrpce sa sveučilišta na temu diktature u sadašnjosti u kojoj Moura igra odraslog Fernanda, liječnika u bolnici lociranoj na mjestu nekadašnjeg kina, gdje je njegov djed Alexandre (Carlos Francisco) kao projekcionist prikazivao “Jaws” i “Omen”, ali i koristio prostor za sastanke pokreta otpora protiv režima. U tome je “Tajni agent” najbolji, isprepletanju politike i filmofilije. Sudeći po Fernandu, politika se nekako može potisnuti u (dječjem) sjećanju. Filmovi se ne zaboravljaju. *** ⅔
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....