Dinarski krš uvelike doprinosi vizualnoj atmosferi filma "Bog neće pomoći" redateljice/scenaristice Hane Jušić i gotovo da je zaseban lik, a svakako je katalizator priče ambijentirane u zatvorenu, partijarhalnu planinsku zajednicu dalmatinskih pastira koju će "otvoriti" jedna žena, strankinja iz Čilea. Strankinja je Teresa (Manuella Martelli) i stiže na Dinaru jedne mrkle noći u zoru 20. stoljeća, najavljujući neka nova svitanja.
Teresa će se ukazati na planini sva u crnom, poput utvare iz filma strave, što ima smisla jer "Bog neće pomoći" koketira s folk hororom na tragu Gorana Stolevskog ("Nećeš biti sama)". Njezina odora sugerira kao da je stigla ravno sa sprovoda. Na neki način i jest. U "nesreći na ranču" Teresa je postala udovica, ostavši bez supruga Marka koji je otišao iz Dalmacije u Čile u potrazi za boljim životom, a i dalje joj se ukazuje u proganjajućim snovima, sugerirajući neki grijeh iz prošlosti.
Ona je došla prenijeti vijest Markovoj obitelji, a sa sobom je ponijela njegove kosti da budu zakopane gdje je rođen, "gdje mu je familija". Od rodbine Teresa zatječe samo Milenu (Ana Marija Veselčić), Markovu mlađu sestru, koju je velika obitelj ostavila samu preko ljeta da čuva kuće i otišla s "blagom" u potrazi za vodom "tamo gore u brdo".
Milena i Teresa bez znanja jezika one druge uspostavljaju komunikaciju rukama, natpisima, simbolima u vrlo impresivnim scenama (ne)razumijevanja u kojima one izgledaju kao pripadnice neke prvobitne civilizacije ili čak da su prve i jedine žene na svijetu, dvije Eve.
Ne razumiju se, ali se nekako sporazumijevaju unatoč jezičnim barijerama u prizorima ugođajno ukrašenima izvrsnom glazbom Vasilisa Chontosa, Iris Asimakopoulou i Stavrosa Evangeloua, osobito vrhunaravnom kad kamera ovjekovječuje drevne crteže i osluškuje Teresine riječi na hrvatskom jeziku "kosti, zemlja...".
Usamljenoj lokalnoj djevojci izopćenoj od obitelji Čileanka je stigla kao naručena. "Ko da si s neba pala za mene da ne budem sama", kaže Milena i doda "Prođu dva mjeseca da ne pričam ni sa kim". Redateljica Jušić dosta investira u odnos strankinje i lokalke koje sve više dubinski razumiju jedna drugu, iako ne govore istim jezikom, a među njima se razvija povezanost zahvaljujući uzajamnoj izopćenosti, pa i privlačnost.
Gledajući interakciju glumica Martelli i Veselčić, ne iznenađuje da su zajednički osvojile Zlatnog leoparda na festivalu u Locarnu, gdje je film imao svjetsku premijeru. Solidarnost Terese i Milene ("Moramo se držat skupa!"), unosi nemir i prijetnju u pobožnu zajednicu kad njih dvije odu na planinu.
Zajednica je osobito sumnjičava prema Teresi ("Ko da znamo ko je ona..."), čak je i dovode u vezu s đavlom prilikom pojave vuka u okolici, što ona kao da inicira misterioznom, zlokobnom pojavom u crnom, izazivajući dominantni patrijarhat svojom nepokor(e)nošću, slobodoumnošću i neovisnošću, ujedno i privlačeći Markova najstarijeg brata Iliju (dobri Filip Đurić), prvog čovjeka klana.
Interakcija između strankinje i lokalaca je intrigantna i tenzična (oni očekuju da Teresa pogne glavu kao i druge žene, ali ona je tvrd orah i širi unutarnje pukotine zajednice), a isprepleće se s malickovskim suodnosom likova i prirode u oku redateljice Jušić i direktorice fotografije Jane Plećaš ("Mater").
"Ne gledaj mi u pijat" i "Bog neće pomoći" suštinski su slični filmovi, dijeleći snažni ženski lik koji se suočava s opresivnom okolinom i pokazuje prkos, ali vizualno su drukčiji. Skučenost i klaustrofobija prethodnika postoji samo u šačici scena u kolibi opkoljenoj mrklim mrakom i sada je zamijenjena vesternskim prostranstvima, panoramama sa sićušnim, krhkim likovima, suprostavljenim golemim padinama planina.
Ritam je sporiji, no Jušić pronalazi meditativnost u neužurbanosti i uvlači gledatelja u priču koja u Teresi vidi vjesnicu modernosti i promjene. Sve je u filmu podređeno njezinoj ulozi, uključujući i glazbu. Modernija elektronička glazba odzvanja ruralnim krajolikom kao zvučna preslika Teresine pojave.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....