‘Nickel Boys‘: Crni anđeli iz popravnog doma

Osvanuo je "Nickel Boys" premijerno na Amazonu bez posebne reklame i pompe. Možda bi bilo drukčije da je igranofilmski dugometražni debi RaMella Rossa (poznat po dokumentarcu "Hale County This Morning, This Evening") potvrdio jednu od dvije nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg filma i adaptiranog scenarija, ali nije.

Kao i "Bob Dylan: Potpuni neznanac", film "Nickel Boys" jedini je od svih deset naslova iz glavne kategorije ostao posve praznih ruku, dok su "Anora", "Konklava", "Brutalist", "Emilija Perez", "Supstanca", "Zlica", "Dina 2" i "Još sam ovdje" osvojili kipiće.

Pa opet, Rossovu dojmljivom, premda malko precijenjenom prvijencu, snimljenom prema romanu Colsona Whiteheada ("The Underground Railroad"), više odgovara tišina spram medijske prašine.

Film tiho vrišti nepravdu u pogledu južnjačkog popravnog doma "Nickel Academy" koji je crnačke polaznike zlostavljao, pa i ubijao, a inspiriran je stvarnom zloglasnom floridskom školom za preodgoj dječaka "Arthur G. Dozier School" iz rasno-segregacijskih šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Na tom mjestu greškom će završiti mladi i idealistični crnac Elwood (Ethan Herisse) nakon što jednog dana, na putu do sveučilišta za koje je dobio stipendiju, prihvati vožnju stranca u, ispostavit će se, ukradenom autu. Kad tipa zaustavi policija, Eldwood je uhićen kao suučesnik i prebačen u "Nickel Academy", gdje će formirati prijateljstvo s Turnerom (Brandon Wilson).

Scenu Elwoodove vožnje na zadnjem sjedištu policijskog automobila redatelj Ross isprepleće sa sekvencijom filma Stanleyja Kramera "Bijeg u lancima" ("The Defiant Ones") s Tonyjem Curtisom i Sidneyjem Poitierom zavezanima u zatvorskom kombiju. "Bijegu u lancima" Ross će se vraćati do odjavne špice, umješno ispreplećući filmske i arhivske snimke u svrhu spajanja filma/filmofilije i povijesnog/popkulturnog konteksta, ali i (pomalo pretenciozno) ubacujući nasumične nadrealne "artsy" kadrove životinja poput krokodila.

Kramerovu dramu Ross je imenovao za jedan od filmova koji su najviše utjecali na njega kao filmofila i filmaša, a primjetni su i utjecaji "Drva života" Terrencea Malicka i "Mjesečine" Barryja Jenkinsa, također istaknutih od strane redatelja "Nickel Boysa". Posrijedi je vrlo sinematična drama proganjajuće lirskog, melankoličnog izričaja, zadubljena u misli likova, s neobičnim nakošenim i naopačkim rakursima (npr. baka s plahtom u rukama) po mjeri novijih Malickovih filmova, od "The Tree Of Life" do "To The Wonder" i "Knight Of Cups".

To je osobito impresivno u uvodnim kadrovima filma, snimljenima u formi Elwoodovih sjećanja na djetinjstvo s dragom bakom (Aunjanue Ellis-Taylor) u odrazu čije pegle prvi put nakratko i vidimo protagonista dok ga pratimo od mladosti do odrasle dobi u stilu "Moonlight", a refleksije se ponavljaju i kasnije kad glavni lik bude uhvaćen u retrovizoru. Kamera je malickovski razigrana, kao kad se sagne za klinkom koja se zavukla ispod sjedišta u busu.

No, Ross potencira kreativnu kamernost filma tako što ga je cijelog snimio iz jedinstvene subjektivne "point-of-view"/"first person" perspektive Elwooda i(li) Turnera. Naravno, ovakav tip snimanja nije novost, sjetimo li se filmova na potezu od "Mračnog prolaza" do "Hardcore Henryja", ali redatelj tako potencira intimnost priče i gledatelja dublje uvlači u događaje, odnosno pospješuje da ih doživi očima Elwooda i Turnera.

Koncept je smislen i potencira sagledavanje/(re)interpretaciju povijesnih zbivanja, a uparen je i nelinearnom narativnom strukturom (starijeg Elwooda glumi Daveed Diggs). No, s vremenom sve to djeluje "too much" kao i u "Hardcore Henryju" (njegovu akcijnost Ross evocira u jednoj sceni bijega s trčanjem cik-cak), u ovom slučaju ne samo dezorijentirajuće, nego i umjetnički manipulirajuće, tj. malko odveć samosvrhovito/razmetljivo, osobito kad se gledišta počnu mijenjati između dvojice likova, ponekad i u istoj sceni.

Neki gledatelji mogli bi povremeno poželjeti normalnu "third person" perspektivu da osjete snažniji (i iskreniji) emotivni udarac koji bi film trebao zadati i kao svojevrsna zatvorska drama u dehumanizirajućim uvjetima te emocionalno do kraja devastirati publiku. Ipak, vrline "Nickel Boysa" prednjače u odnosu na mane. Ross je pokazao više no dovoljno redateljskog dara da se njegov drugijenac očekuje s nestrpljenjem.