‘Noć uvijek dolazi‘: Krhotine drame

Kontrapunkt satirički postavljenim transžanrovskim filmovima o superbogatašima (“Parazit”, “Nož u leđa”, “Meni”, “Trokut tuge”, “Veni Vidi Vici”, “Tiha sluškinja”, “Osveta je poslužena”...) sve češće prave stresne, društveno-realistične, antiestablišmentske drame o običnim malim ljudima s krajnje suprotne strane društvenog spektra.

Aktualni trend takvih drama, režiranih gotovo poput trilera zbog radnje odigrane u približno realnom vremenu i sata koji “deadlineovski” otkucava to vrijeme, navijestila su 2014. godine braća Dardenne s izvrsnim filmom “Dva dana, jedna noć”. Otad naovamo dobili smo “Jedan dan”, “Puno radno vrijeme”, “Kasnu smjenu”...

Najnoviji primjerak trenda je “Noć uvijek dolazi” (“Nigh Always Comes”) redatelja Benjamina Carona, objavljena na Netflixu. Snimljena u američko-britanskoj koprodukciji, prema istoimenom romanu Willyja Vlautina iz 2021. koji je Caron scenaristički adaptirao sa Sarah Conradt (“Majčinski instinkt”), “Noć uvijek dolazi” prebacuje dramu tog tipa iz Europe u Ameriku, konkretno Portland.

Možda zbog toga film koketira i s novohollywoodskim dramskim klasikom “Straight Time” Ulua Grosbarda s Dustinom Hoffmanom iz davne 1978. i recentnijim trilerski napetim i dinamičnijim dramama “Good Time” i “Uncut Gems” braće Safdie koje se gledaju s ruba sjedala, ali u suštini preuzima štafetu od gorespomenutih naslova.

Kao i u tim filmovima u centru priče je žena, Lynette (Vanessa Kirby; gledamo je i u kinima u “Fantastičnoj 4”), a pratimo njezinu odiseju u financijskom škripcu tijekom jednog dana i noći. Lynette živi u renti u omanjoj kući s majkom Doreen (Jennifer Jason Leigh) i bratom s Downovim sindromom Kennyjem (Zach Robin Gottsagen). Mala familija mogla bi izgubiti kuću i završiti na ulici ako ne podmire dug od 25.000 dolara do idućeg jutra u 9 sati.

Neodgovorna majka spiskala je ušteđene pare na Mazdu pod izgovorom da “napravi nešto lijepo za sebe za promjenu” i to je prva neuvjerljivost preko koje je teško proći u hvalevrijedno angažiranom i dobronamjernom filmu koji se dotiče društveno-problemske zbilje od Amerike do Hrvatske (“Plaće padaju, cijene rastu, troškovi stanova divljaju...”).

Druga je Kirby: sjajna glumica, izvanredna za teške drame poput “Krhotina žene”, odveć je (britanski) profinjena i sofisticirana za jedan ovakav lik, koliko god se trudi i dijelom nas i uspijeva uvjeriti da je stvorena za ulogu. Kako bilo, majčina bahatost gura Lynette u utrku s vremenom da nabavi novac ako ne želi da budu deložirani i da socijalna služba odvede njezina brata, za što Doreen iz nekog ne baš dokučivog razloga nije puno briga.

I tako Lynette u cjelonoćnoj potrazi za nabavom novca, koji je mater spiskala na automobil, odlazi kod regularnog “sex work” klijenta (komičar Randall Park), bivše cimerice (Julia Fox; poveznica s “Uncut Gems”), konobarskog kolege i budućeg partnera u zločinu (Stephan James, “Ulica Beale”) i sumnjivog starijeg tipa iz prošlosti (poznata faca Michael Kelly), a usput upada i u nevolju s provalom u sef i jednim dilerom (redatelj i povremeni glumac Eli Roth).

Svega je previše u filmu i “Night Always Comes” negdje oko polovice remeti startni dramsko-trilerski “ticking clock” momentum (digitalni sat pokazuje kako vrijeme curi; 20.28, 21.23...) i postaje mehanički, počesto boraveći na rubu vjerodostojnosti, od situacija do karakterizacije Lynette koja, dakle, radi ne samo kao konobarica (i u tvornici kruha), nego i kao seksualna radnica, što podsjeća na također Netflixovu dramu “Modrice” Halle Berry. U svoj toj pretrpanosti i rastresenosti načelno humanog filma izgubila se ljudska emocija da bismo “Noć uvijek dolazi” pamtili kao što pamtimo “Two Days, One Night”. Noć uvijek dolazi i odlazi...