Vlastitom Biblijom opisao je Guillermo del Toro legendarni roman Marry Shelly "Frankenstein" i nazvao ga "vrhuncem svega". "Jedan dio mene želi snimiti ‘Frankensteina‘, a drugi se više od 25 godina ustručavao napraviti to", rekao je Del Toro 2016. u intervjuu za "Den Of Geek" i dodao... "Sanjam da mogu snimiti najvećeg ‘Frankensteina‘ ikad, ali ako ga snimite, snimili ste ga. Bio sjajan ili ne, gotovo je. Više ne možete sanjati o tome. To je tragedija filmaša. Možete sanjati o nečemu, ali kad to snimite, snimili ste", zaključio je Del Toro.
Meksički redatelj je snove napokon pretvorio u stvarnost i snimio "Frankensteina" 2025. godine. Sve je dosad Del Tora vodilo prema "Frankensteinu" kao ishodištu njegove inspiracije za filmovima o raznoraznim monstrumima, stvarnim ili imaginarnim kreacijama čovjeka. "Cronos", "Mimic", "Blade II", "Panov labirint", "Hellboy", "Oblik vode", "Ulica noćnih mora"...
U svakom od tih filmova postoji djelić onoga što je Shelly napisala 1818., možda i najviše animiranom "Pinokiju", priči o stvaranju umjetnog dječaka i otac/sin odnosu kreatora i njegove kreacije (Victor Frankenstein i njegovo čudovišno stvorenje) koja se nalazi u središtu romana.
Dakle, ako je netko trebao snimiti novu verziju "Frankensteina", to je upravo Del Toro. Strast, ali i "tragedija filmaša" osjete se u "Frankensteinu" s Oscarom Isaacom i novim miljenikom žena Jacobom Elordijem u ulogama Victora i Stvorenja. Gledatelj osjeća da je u pitanju Del Torov projekt iz snova i da se on boji kako njegovu snu dolazi kraj jednom kad ga završi.
Možda baš zbog toga, pored utega dobro znanog predloška i pritiska da po njemu snimi "najvećeg ‘Frankensteina‘ ikad" (budžetski najskuplji Del Torov projekt iza "Bitke za Pacifik"), film nije stopostotno režijski slobodan i kreativno nesputan kao najbolji redateljevi, premda on radi određena (dobra i loša) odstupanja od romana i prijašnjih ekranizacija kojima odaje počast, počevši od prve u režiji Jamesa Whalea iz 1931., ali ne toliko riskantno i beskompromisno da bi ovo npr. bio njegov odgovor na "Uboga stvorenja".
Lik Elizabeth (Mia Goth) u jednoj sceni će "hamletovski" držati lubanju u ruci, Victorov monstrum također, što je moguće namig prema "Frankensteinu" šekspirijanca Kennetha Branagha iz 1994. godine. Branagh je bio kao stvoren za ostimirani segment priče o Victorovu djetinjstvu i mladosti, za razliku od Del Tora, a iznenađujuće se dobro snašao u viktorijanskim gotičko-hororskim dijelovima koje meksički filmaš režira očekivano dojmljivo.
Međutim, u Del Torovoj verziji Elizabeth nije Victorova ljubav, već zaručnica njegova mlađeg brata Williama (Felix Kammerer), ali i žena koja osjeća empatiju i stanovitu privlačnost prema Stvorenju. Intrigantan motiv nije dovoljno razrađen da bi "Frankenstein" postao monstruozno romantičan kao Del Torov "The Shape Of Water".
Ispada kako je Elizabeth, unatoč tome što je Goth dobra, na tragu njezine imenjakinje Mije Wasikowske u "Crimson Peak", uvedena u priču više da Victor u njezinom bogatom ujaku Harlanderu (Christoph Waltz), proizvođaču oružja i nepostojećem liku u romanu, može dobiti mentora i novac za svoje igranje boga, tj. projekt "varanja smrti" i stvaranja bića od različitih dijelova tijela pokojnika.
Victor je pretežno sveden na "ludog znanstvenika" i "ljudskog boga" ("bog daje život i bog ga uzima"), izraziti negativac s tek mrvu opipljive tragike lika. Glavni likovi u filmu pretežno su lišeni dualnosti, pa uopće nije upitno tko je čovjek, a tko čudovište, tj. tko je pravi monstrum, on(o) ili Victor.
Ipak, bolje je karakterno obrađen sašiveni monstrum kojemu je Victor dao život, makar ga je Del Toro pretvorio u regenerativnog, supersnažnog superjunaka otpornog na metke s "mišići, koža i tetive" izgledom bližim mješavini vampirskih kosaca i alienskih inženjera ("Blade II", "Prometej") te Lestatea uskrslog iz mrtvih u "Intervjuu s vampirom", čak i pjevaču Gotyeu u spotu za "Somebody I Used To Know", nego Borisu Karloffu ili Robertu De Niru kao utjeloviteljima prvobitne i moderne definicije hororskog lika.
Del Torovi filmovi često graniče između fantazije/bajke, gotičkog horora i tragedije, idealno za "Frankensteina", ali u portretu Stvorenja redatelj je skloniji bajkovitom pristupu (scena divljenja pahuljama snijega) i izbacio je scenu umorstva djeteta koja je ključna za njegovu potvrdu monstruoznosti.
Svejedno, pojavom Stvorenja film negdje oko sat vremena naglo živne ("It‘s alive!") i konačno hvata momentum, posebno nakon što Del Toro napravi obrat u naraciji i, osvježavajuće, prepričava priču iz monstrumove perspektive dok razmišlja o životu, smrti, življenju.
Stvorenje je nježnije i humanije no ikad dosad, ono je neshvaćena, napaćena duša slomljena srca, društveni izopćenik osuđen na vječni život, u jednoj sceni uspoređen i s Isusom. Nije čudno da Del Toro završava film citatom lorda Byrona. "I tako će se srce slomiti, a ipak slomljeno živjeti dalje..."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....