‘Obitelj čudaka‘: Čudan, čudniji, Wes Anderson

Kreativni vrhunac dosegnuo je američki redatelj Wes Andersona u prijelomnom filmu njegove karijere "Obitelj čudaka" ("The Royal Tenenbaums", 2001.). Hrvatski prijevodi ili naslovi filmova znaju biti poprilično promašeni, ali "Obitelj čudaka" je dvostruko pogođen u kontekstu Andersona čak i više od izvornog "The Royal Tenenbaums", pa i vizonarski.

"Obitelj" i "čudaka" ključne su riječi za Andersona i njegove lucidne i ekscentrične "offbeat" komedije. Redatelj zainteresiran za obiteljske peripetije i čudačke likove upravo je u tu do kraja izbrusio svoje preokupacije. Udarna krilatica filma glasila je "Obitelj nije riječ... to je rečenica" (rezervna je bila "Pozvani ste na neobično obiteljsko okupljanje").

Nakon prvijenca "Bottle Rocket" i drugijenca "Tajkun iz Rushmorea" Anderson je u "The Royal Tenenbaums" potvrdio glumce i suradnike koji su na istoj valnoj duljini s njime kao svoju filmsku obitelj čudaka, poput (koscenarista) Owena Wilsona, Billa Murrayja i direktora fotografije Roberta D. Yeomana.

Wilson se stasom ili glasom nastavio pojavljivati i u "Panici pod morem", "Fantastičnom gospodinu liscu", "Darjeeling D.O.O." i "Hotelu Grand Budapest", a Murray i u "Kraljevstvu izlazećeg mjeseca", "Psećem otoku", "Francuskoj depeši" i "Feničanskoj spletki", Andersonovim filmovima koje je najvećim dijelom snimio upravo Yeoman.

U "Obitelji čudaka" Anderson je i prvi put okupio zvučnu, zvjezdanu glumačku ekipu, sjajan ansambl ekvivalentno prezimenjaku PTA-u u "Magnoliji" ili Stevenu Sobderberghu u "Oceanovih 11" iz iste 2001. godine (Gene Hackman, Gwyneth Paltrow, Danny Glover, Anjelica Huston, Ben Stiller, Luke Wilson, Seymour Cassel i Alec Baldwin kao narator).

Prvi put je i cementirao visoku stilizaciju kao zaštitni znak s obzirom da njegovi prethodni filmovi nisu bili toliko andersonovski estetizirani. Pogledajte samo New York u viziji Andersona. Pogledajte i poslušajte scenu izlaska nikad ljepše Paltrow iz busa u usporenom pokretu, na taktove "These Days" (Nico), glumice kojoj krzneni kaputi i crna olovka za oči stoje kao saliveni.

Pastelna slikovnost i geometrijska, pravokutna kompozicija kadrova kubrickovske preciznosti i simetrije, tj. pozornosti prema detaljima nešto su što je nakon "Obitelji čudaka" utkano u svaki Andersonov film. Vjerojatno bi i Kubrick bio zadovoljan da je vidio Andersonovu geometriju kadra koja je postojana i nakon jednog "zooma" kamere sa zgrade na zgradu.

Bilo je jasno gledajući "The Royal Tenenbaums" da svjedočimo nastanku jednog unikatnog autora, neovisno o tome što su nas filmu ponajprije privukli poznati glumci na plakatu, a neki su zasigurno očekivali i čistu komediju s prezimenima kao što su Stiller, Wilson i Murray, iako je potonjem ovo bilo zagrijavanje za "Lost In Translation".

Melankoliju i usamljenost Murray je najprije iskusio u "Obitelji čudaka", a Anderson je to apotekarski odmjereno isprepleo s otkačenim humorom i komedijom. Na novo gledanje može se konstatirati da je jedan ovakav emocionalno razveden film s motivima depresije, kajanja, žaljenja, ali i katarzičnog (obiteljskog i inog) pomirenja bio potreban (američkoj) publici nakon 11. rujna 2001., tim više što je supruga Chasa Tenenbauma (Stiller) stradala u zrakolovnoj nesreći; on je ostao sam s dvojicom sinova i još se nije od toga oporavio.

"Imao sam tešku godinu, tata", kaže Chas kad se otac vrati u njegov život. "Želim svoju obitelj natrag", ističe stari Royal Tenenbaum (Hackman), pretvarajući se da umire kako bi izgladio stvari sa suprugom (Huston) i djecom (Stiller, Wilson i Paltrow kao Richie i posvojena Margot) te nadoknadio "izgubljeno vrijeme", što će napraviti s unucima, učeći ih da riskiraju, makar to podrazumijevalo krađu iz dućana, pretrčavanje preko ceste i "go-kart" utrke.

Tenenbaumovi možda jesu disfunkcionalna obitelj, ali likovi su u savršenoj (dis)harmoniji, jednako kao verbalni i vizualni humor (dijalozi, gegovi). Likovi su kompleksni i imaju puninu kao pravi ljudi, uključujući i najsporednije poput Pagode (Kumar Pallana).

Gledatelj osjeća što likovi osjećaju i suosjeća s njima, dok je Andersonova estetika preslika karaktera, a ne obratno kao u nekim njegovim novijim filmovima ("Asteroid City", "The Wonderful Story Of Henry Sugar") u kojima oni znaju pasti kao kolateralna žrtva razbarušene (s)likovnosti. Među likovima prednjači Royal u izvanrednoj, Zlatnim globusom ovjenčanoj izvedbi legendarnog Hackmana. Bila je to njegova posljednja velika uloga.