‘Parthenope‘: Sirenski zov velike ljepote

Prema grčkom mitu Partenopa je sirena koja se nasukala na stijene i izdahnula nakon što pjevanjem nije uspjela očarati Odiseja dok je plovio ka Itaci. Plima je uzela u naručje Partenopino beživotno tijelo i donijela ga na mjesto gdje će kasnije nastati Napulj koji upravo njoj duguje svoj antički naziv Parthenope (prije nego što je postao Neapolis).

Od tog mita polazi vodeći talijanski redatelj i oskarovac Paolo Sorrentino (“Div”, “Ovo mora biti pravo mjesto”, “Velika ljepota”, “Mladost”, serija “Mladi papa”, “Loro”, “Božja ruka”) u novom filmu nazvanom “Parthenope”. Ako Sorrentinova Parthenope nije sirena, rođena je u moru ispred raskošne kuće njezine bogate napuljske obitelji i dobila ime po Partenopi.

Kad Parthenope u dobi od nekih 18 godina izađe iz mora u bikiniju (glumi je prekrasna Celeste Dalla Porta) i zapali cigaretu nakon plivanja, ona je lijepa kao da je naslikana, izgledajući poput fatalne žene i Male sirene koja je ostvarila pogodbu s vješticom da dobije noge, ali pritom nije izgubila glas.

Sorrentino snima scenu kao da želi da Dalla Porta zauzme mjesto na “all time” listi najseksepilnijih izlazaka iz mora/bazena na filmu uz Ursulu Andress (“Dr. No”), Bo Derek (“Desetka”), Phoebe Cates (“Zlatno doba u Ridgemontu”), Denise Richards (“Divlja igra”), Jessicu Biel (“Vruće igre”), Halle Berry (“Umri drugi dan”), Brooklyn Decker (“Moja lažna žena”)... Njezina ljepota zaustavlja plovidbu četverca da joj se veslačka posada može nadiviti i opčarava svakog muškarca, budeći incestuozne osjećaje i kod članova uže obitelji.

“Jeste li svjesni razaranja koje vaša ljepota nosi?”, pitaju Parthenope i govore joj “Bila bi savršena filmska zvijezda”, aludirajući zasigurno i na Dalla Portu koja je mediteranski zanosna kao Madalina Ghenea u “Youth” i Luisa Ranieri u “The Hand Of God”. Prvi dio “Parthenope” je hipnotičan u velikoj ljepoti i misteriji da gledatelj ne može odvojiti pogled s ekrana.

Privučeni smo magnetičnom krasotom glumice i sorrentinovski prozračnim kadrovima u svim bojama Mediterana, snimljenim na snolikim, suncem poljubljenim lokacijama i počesto orkestriranim u elegantnom usporenom pokretu na tragu “La grande belezza”. No, kad se dogodi obiteljska tragedija, koju neposredno izaziva Parthenope, Sorrentino počinje vrludati na relaciji “Velika ljepota” – “Božja ruka” u nadi da će dosegnuti njihove visine.

To se nažalost ne događa. Iako Parthenope tepaju da izgleda kao Sophia Loren, Dalla Porta nije ni izbliza tako dobra glumica, niti je Parthenope toliko zanimljiva protagonistica da bi njezina odiseja bila ekvivalentna odiseji likova iz spomenutih Sorrentinovih filmova. Ipak, Sorrentino inzistira na tome i naziva film “feminističkim epom”, pa je Parthenope progonjena prošlošću te razapeta između karijere glumice i studiranja antropologije. 

Ona ima posebno nagnuće prema potonjem, vjerojatno i zato što su joj rekli “Imaš prazne oči, kamera ti to neće oprostiti”, ali i da redatelj ne bude optužen za “male gaze”, evidentno očaran Dalla Portom, tj. da i intelekt lika dođe do izražaja, a ne samo ljepota modela s modne piste ili iz dvo-i-nešto-satne reklame za neki brend, na što film znade podsjetiti, (ne)svjesno dozivajući Diorovu “J’adore” s Charlize Theron i Chanelovu “Coco Mademoiselle” s Keirom Knightley.

Tijekom odiseje Parthenope sreće nekoliko više ili manje interesantnih, nerijetko ekscentričnih likova poput sveučilišnog profesora (Silvio Orlando), umirovljene glumice (Isabella Ferrari), arogantne zvijezde (opet Ranieri), dlakavog biskupa (Peppe Lanzetta) i depresivnog pisca (mala uloga oskarovca Garyja Oldmana) koji izgovara fraze tipa “Ljepota je kao rat, otvara vrata” i ne želi ukrasti “ni minut njezine mladosti”.

O tome se i radi u filmu s trunkom magičnog realizma – prolaznoj ljepoti i mladosti u vječnom Napulju, Sorrentinovom rodnom gradu koji utjelovljuje Parthenope i redatelj mu ispisuje još jedno ljubavno pismo, ali tinta mu se prolijeva. Dojam je da se Sorrentino zanio s vizualnošću i zaboravio na prave emocije i dubinu njegove mediteranske elegije.

Kad Stefania Sandrelli pri kraju filma preuzme glavnu ulogu od Dalla Porte, reminiscirajući o tome kako (njezina) divna mladost nije dugo trajala, gledatelj nije dirnut ni približno koliko bi trebao biti i odolijeva zavodljivom sirenskom zovu “Parthenope”.