‘Paviljon‘: Nema staraca za zemlju

Starački dom poprište je radnje još jednog filma na kinorepertoaru 2025. Nakon "Doma", evo nam i "Paviljona". No, dok je "The Home" američka produkcija, "Paviljon" je – regionalna koprodukcija. Također, "Dom" je žanrovski pozicioniran kao psiho-horor, a "Paviljon" je crno-humorna drama, iako mu hororsko nasilje nije strano jer ovo nije "Hotel Marigold" tip filma.

"Paviljon" je imao premijeru u Sarajevu, da bi se u kinima pojavio paralelno s "Jednom bitkom za drugom". Domaća publika, dakle, ima priliku na velikim ekranima istovremeno gledati dva buntovna filma što pozivaju na revoluciju, ali "Paviljon" joj je svakako bliži.

"Svaka sličnost i podudarnost s događajima na Balkanu potpuno je namjerna", izjavio je Dino Mustafić, redateljski povratnik nakon preduge 22-godišnje pauze koji je na ekran preselio novelu iz zbirke "Radnici i seljaci" Viktora Ivančića.

Mustafićev prvijenac "Remake" datira iz davne 2003., no to je bio jedan od najboljih filmova poratnog bosanskog "novog vala" ranih dvijetusićitih ("Gori vatra"...), tako da su očekivanja od "Paviljona" bila velika. Očekivanja su dodatno podignuta potentnom postavkom iz britkog scenarističkog pera poznatih faca, Ivančića osobno i Emira Imamovića Pirkea, koji spadaju među najbolje novinare/pisce regije, kao i zvučnim glumačkim imenima (Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Ksenija Pajić, Mirjana Karanović...).

Priča se odvija u titularnom domu gdje žitelji već godinama trpe zlostavljanje osoblja i "nema dana bez poniženja". Mjesec dana spavaju u istoj posteljini, ukidaju im toplu vodu..., a tu i tamo netko od njih bude i udaren, pa i um(i)re zbog krivo prepisane terapije.

Nema zemlje za starce i nema staraca za zemlju. "Prekardašili su, neću ovo malo života šta mi je preostalo živjeti kao crv", šizi Schumacher (Sokolović), nadovezujući se na izjavu Gerte (Pajić) kako zaposlenici doma "ne računaju na to da bi im mogli pokazati zube".

I, bome, zube će im i pokazati: starci na čelu s Angelom (Šerbedžija) organiziraju ustanak, zauzimaju zgradu prokrijumčarenim oružjem ("ima za cijelu diviziju") i drže uposlene kao taoce, uključujući i ravnateljicu (Karanović) nakon čega gradonačelnik (Ermin Bravo) pokušava smiriti situaciju i taktizirati s obzirom da je izborna godina i svaki njegov potez je pod povećalom.

Nažalost, sve to zvuči bolje ovako na papiru nego u filmu koji je možda mogao postati staračka verzija "Pasjeg popodneva" na regionalni način da je uspio postići balans između mračne i (prvoloptaške) narodske komedije, društveno kritične drame i talačkog političkog trilera, tj. ozbiljnog i humorističnog koje je pošlo za rukom "Maratoncima" na koje se poziva (lik Topalović).

Osjeti se da Mustafić nije režirao 20-ak godina, iako to kompenzira nekim dovitljivim trenucima, kao kad se kamera fokusira na sliku Josipa Broza koji promatra zbivanja sa zida zagonetnim osmjehom (inače, Titova bista služi Angelu za vježbanje bicepsa i upravo će on u jednom momentu zavapiti "E, moj druže Tito... sranje"). Svakako, "Paviljon" je bolje zamišljen nego realiziran i ovdašnja publika prepoznat će krivde društva poput profiterstva (na mjestu doma treba se sagraditi šoping centar) prema kojima je film jako kritičan, pozivajući na pobunu, revoluciju. "Ne radi se ovdje o promjeni svijeta nabolje, nego o promjeni svijeta, i tačka."