‘Peti rujan‘: Vizija moderne televizije uživo

Nominiran za samo pet Oscara bio je “Munich”, jedan od posljednjih velikih filmova Stevena Spielberga. Premalo nominacija za tako dobar uradak. “Peti rujan” (“September 5”) dobio je još i manje nominacija, samo jednu, za najbolji originalni scenarij. Zašto se ova dva filma dovode u vezu? Zato što je “Peti rujan” druga strana priče “Münchena” ili bolje reći prva.

Mladi švicarski redatelj i koscenarist Tim Fehlbaum (“Kolonija”) ovjekovječuje istinitu priču s Olimpijskih igara u Münchenu 1972., kad je teroristička grupa “Crni rujan” iz Palestine zatočila izraelske sportaše i tražila oslobađanje palestinskih zatvorenika u Izraelu. 

Jedanaest izraelskih sportaša u konačnici je stradalo u tom terorističkom činu emitiranim uživo u realnom vremenu. Naime, sportska ekipa američke televizije ABC prenosila je nemila zbivanja, izvještavajući o talačkoj krizi s lica mjesta, iz Münchena.

Ovaj film je fokusiran na to izvještavanje, a Spielbergov se bavio posljedicama tragičnog događaja. Samim time, stvoreni su za gledanje jedan za drugim u “double bill” maratonu koji će u dogledno vrijeme zasigurno upriličiti neko strano kino poput londonskog "Prince Charles Cinema". Dotad, pred nama je oskarovski poprilično nezasluženo zanemareni “September 5”.

Fehlbaumov triler zaslužio je biti u kategoriji najboljeg filma više od nekih drugih (za početak svakako “Zlica”), pa i režije, ukoliko je već teško bilo izdvojiti nekog od odličnih glumaca iz uštimanog ansambla da se natječe za glavnu ili sporednu ulogu (John Magaro, Peter Sarsgaard, Leonie Benesch, Ben Chaplin) jer djeluju kao jedno.

Režiran je kao da ga je režirao Paul Greengrass u najboljim danima, stvarajući propulzivan, iznimno dinamičan novinarski triler dokudramskog realizma i gurajući gledatelje na rub sjedala svih 95 minuta unatoč tome što se radnja praktički u cijelosti odvija u kontrolnoj sobi televizijskog studija napučenoj TV ekranima. Kamera samo jednom proviri izvan studija, gdje je, zahvaljujući dokurealističnoj režiji, gledatelj i sam prebačen, da se (s)nalazi tamo, s članovima televizijske ekipe, proživljavajući njihov povišeni stres.

Režija je gotovo akcijska u ritmu otkucavajućeg sata, ali i metafilmska: TV produkcija uživo nalikuje snimanju filmova i Fehlbaum se prepoznaje u ulozi šefa kontrolne sobe Geoffreyja Masona (Magaro; ”Prošli životi”) i predsjednika ABC Sportsa Roonea Arledgea (veteran Sarsgaard) koji redateljski koordiniraju praćenje s “kamerama uživo i posvuda” koje su tu, kako također čujemo u uvodnim arhivskim snimkama, da “ne propuste niti jedan trenutak akcije”. 

“Naš je posao postaviti kameru na pravo mjesto i pratiti priču koja se odvija u stvarnom vremenu gdje god nas vodi”, kažu šefovi jer “ljudi će željeti to vidjeti uživo”. “Daj mi krupni plan”, “Trebam da balkon bude u centru kadra”, “Želim dramatičan krupnjak tog terorista”... neke su od naredbi dok kamere kadriraju i zumiraju aktere krize.

“Može, Kubrick”, kaže jedan od Masonovih zaposlenika. Kamere su statične, češće iz ruke zbog veće neposrednosti prenošenja događaja, a filmska slika izgleda kao da je “Peti rujan” snimljen sedamdesetih, u vremenu kad su u kinima igrali novinarski klasici “Svi predsjednikovi ljudi” i “Kineski sindrom” koje Fehlbaum doziva u kadru, oslanjajući se i na kasnije filmove o novinarstvu kao što su “TV vijesti” iz osamdesetih ili novomilenijski “Spotlight”, “Novine”...

Upravo zbog toga što više naginje novinarskom segmentu priče, Fehlbaum ne politizira, vodeći se Rooneovom izjavom iz filma “nije riječ o politici; radi se o emocijama”. Politika je gurnuta u drugi plan računajući neizbježne paralele s recentnim krvavim konfliktom Izraela i Palestine pa je utoliko veći fokus na tome da su Olimpijske igre bile prilika da se Njemačka iskupi za Drugi svjetski rat i odmakne od holokaustovske prošlosti spašavanjem židovskih sportaša kad je već imala tu nesreću da Izraelci od svih mjesta na svijetu baš u Münchenu budu zatočeni.

U televizijskoj ekipi imamo Nijemicu Marianne Gebhardt (Benesch, otkriće “Zakona zbornice”), kao i američkog Židova Marvina Badera (Chaplin). Ipak, najveći fokus je na novinarstvu jučer i danas s obzirom na to da je posrijedi prijeloman događaj: prvi put se jedan teroristički čin emitirao diljem svijeta i 900 milijuna ljudi je to gledalo.

“Možemo li prikazati da je netko napucan uživo na TV-u”, pita se ekipa ABC-ja u filmu koji kronicira trenutak u povijesti novinarstva kad su vijesti uživo postale senzacija i zabava za široke mase (“cijeli svijet gleda”), popločavši put za moderni “entertainment” senzacionalizam na televizijama i portalima. “September 5” postavlja pitanje o novinarskom integritetu i odgovornosti nauštrb postizanja veće gledanosti i klikabilnosti.