‘Plitka priča o piscu koji je odlučio pisati o serijskom ubojici‘: Buscemijevi ubojiti savjeti za brak

Aroma filma devedesetih osjeća se u "Plitkoj priči o piscu koji je odlučio pisati o serijskom ubojici" ("The Shallow Tale Of a Writer Who Decided To Write About a Serial Killer"), koja je zatvorila 18. FMFS. Radi se o tipu filma na međi kriminalističkog trilera i crne komedije sa živopisnim dijalozima i još živopisnijim likovima, jednom od najučestalijih u kinima i na videotržištu u devedesetima.

Tad su takve filmove snimali braća Coen i Quentin Tarantino, a mnogi ih pokušavali kopirati, ponajbolje Gary Fleder u "Things To Do In Denver When You‘re Dead". Koliko su crnohumorni krimi trileri i njihovi likovi bili popularni, uspjeli su se uvući čak i u akcijske filmove kao što su "Desperado" i "Con Air: Opasan let". Rođen 1981., turski redatelj Tolga Karaçelik ("Leptiri", tj. "Butterflies") ispratio je kao filmofil-tinejdžer u realnom vremenu "Fargo", "Velikog Lebowskog", "Pse iz rezervoara", "Pakleni šund", "Čekajući smrt u Denveru", "Desperada" i "Con Air".

Sve navedene filmove povezuje jedan sjajan glumac, nezaobilazno ime američke kinematografije devedesetih – jedinstveni Steve Buscemi. Nije, stoga, iznenađujuće da je Karaçelik želio imati upravo Buscemija u svom američkom prvijencu neobičnog i neobično dugog naslova "Plitka priča o piscu koji je odlučio pisati o serijskom ubojici".

Buscemi je doktor toga žanra, kradljivac scena i tumač nekih od najsočnijih i najnezaboravnijih likova devedesetih, bilo da je filozofirao o tome zašto ne želi dati napojnicu u restoranu ("Reservoir Dogs") ili ukazivao na ironiju da "gomila idiota pleše u avionu uz pjesmu benda koji je poginuo u avionskoj nesreći" ("Con Air: Opasan let").

Svaki od Buscemijevih likova iz spomenutih filmova prelama se u "The Shallow Tale Of a Writer Who Decided To Write About a Serial Killer", možda i najviše serijski ubojica Garland Greene iz "Con Aira". Greene je, podsjetimo, ostao živ na kraju filma i viđen je kako kocka u lasvegaškom kasinu. Karaçelik se naizgled pita što bi bilo da je Green poživio, promijenio prezime u Kollmick i umirovio se kao serijski ubojica prije nego što bude uhvaćen za zlodjela.

Kollmick se predstavlja kao fan pisca Keanea (solidni John Magaro, glumački supstitut Karaçelika) pred razvodom od supruge Suzie (prenaglašeno "deadpanovska" Britt Lower), netko tko mu može iz prve ruke pomoći da napiše "serial killer" bestseler, uz izjavu da bi "ubio da to može pročitati". Zanimljiv zaplet, ali film tu ne staje.

Kad Keane spletom okolnosti dovede Kollmicka kući u gluho doba noći, predstavi ga Suzie kao bračnog savjetnika da se izvuče iz sulude situacije. Istodobno pratimo bračno savjetovanje i Kollnickove pokušaje da Keanea načini kvaziserijskim ubojicom, u smislu da se metodski uživi u ulogu, otme ljude i onesvijesti ih kloroformom. Ni to nije sve.

Keaneove pripreme iniciraju Suzienu paranoju da on zapravo pokušava ubiti nju kad doma pronađe knjige o toksikologiji i čuje pjesmu "Killing Me Softly", iako se može činiti obratno s obzirom kako ona prijeteći drži nož u ruci dok siječe hrpu kapule ("Sviđa mi se zvuk sjeckanja"), a i da mu je, dok su se vozili u automobilu, rekla da je svjetlo na semaforu zeleno dok je još uvijek svijetlilo crveno, riskirajući da ubije i njega i sebe.

Komedija nesporazuma i zamjene identiteta otad nadalje pronalazi se i gubi u "hit & miss" scenama naglašeno čudačkog, otkačenog, apsurdističkog humora, što je naznačeno uvodnom vizualizacijom Keaneove knjige o romansi posljednjeg neandertalca i homosapienke u Sloveniji (!) 40 tisuća godina prije Krista, tj. podebljano prizorom ljame u restoranu koju kao zalog za dug drži sumnjivi Albanac (Lee R. Sellars).

No, čini se da Karaçelik unosi neke vlastite dubioze u priču, poput spisateljske blokade, protiv čega se bori time da ne piše o onome što dobro poznaje, unatoč sugestiji danoj Keaneu u filmu, a neke njegove opservacije u vezi serijskog ubijanja i supružničkog savjetovanja, tj. poveznice između jednoga i drugoga, znaju biti prilično zabavne tako da bi se možda nasmijao čak i Hitchcock kao majstor crnohumornih bračnih trilera ("Nazovi M radi umorstva"). Tko bi rekao da serijski ubojica može poboljšati odnos bračnih partnera?