‘Posljednja zabavljačica‘: Više od ‘golog plesa‘

Dame se ne pita za godine. Riječi su to plesačice Shelley u tumačenju Pamele Anderson. Shelly na novoj audiciji isprva slaže da ima 36, pa 42 ("Udaljenost pomaže!"), da bi na kraju priznala stvarne godine kad joj redatelj (Jason Schwartzman) spočita njezin plesni talent i uvrijedi je da je "davno bila mlada, lijepa i seksi". "Imam 57 i prelijepa sam, kučkin sine!", usklikne Shelly.

U sceni audicije nalazi se cijeli sukus Pameline uloge i nezavisnog američkog filma ”Posljednja plesačica” (”The Last Showgirl”), koji je preskočio hrvatska kina i premijerno zaplesao na HBO Maxu. Shelly je najstarija plesačica u Las Vegasu i nastupa u klasičnom showu u pariškom/francuskom stilu, posljednjem takve vrste ("Le Razzle Dazzle").

"Starija sam, nisam baš stara", napominje ona kad je suoče s godinama. Dok mlade plesačice (Kiernan Shipka, Brenda Song) gledaju na nastup samo kao na usputnu zaradu, a za njezinu otuđenu kćer (Billie Lourd) show nije ništa više doli "goli ples", Shelly to smatra svojom najvećom strašću i snom, pa i umjetnošću koja posjetiteljima donosi "grudi, bižuteriju i radost".

Nastupajući u blještavim, šljokičastim korzetima, s platnenim krilima na leđima, ona posljednjih 30 godina živi za show i od showa, osjećajući se živo i "moćno" samo kad je na pozornici jer ljudi dolaze "radi nje", da je vide. Međutim, show je star "poput dinosaura" i prijeti mu ukidanje, tako da Shelly postaje svjesna da će, nakon svih tih godina, ubrzo posljednji put kročiti na njegovu pozornicu i počinju je "prati" egzistencijalna sredovječna pitanja u trenutku kad njezina životna fantazija blijedi i sjajni ružičasti san ustupa mjesto otrežnjujućoj javi.

Je li vrijedilo cijeli život posvetiti se nečemu što jednoga dana može nestati (i nestaje), je li onaj redatelj u pravu kad kaže da ona uopće nije talentirana i što će raditi sad kad je showu došao kraj? Pitanja su to koja su "prala" i glumicu Elizabeth Sparkle (Demi Moore) kad se, poput Shelly, suočavala sa starenjem i starosti u "Supstanci", nakon što su joj priopćili da je s "50 gotovo" u (relativno sličnoj) seksističkoj industriji koja ne trpi vremešne žene, nego samo "mlade i seksi".

No, redateljica Gia Coppola ("Palo Alto", "Mainstream"), unuka slavnog Francisa Forda, odgovore ne traži u satiričkom tjelesnom hororu kao Coralie Fargeat, ali na sličan metafilmski način pristupa Pameli koja je, kao Demi, bila sinonim za bujnu/seksepilnu ženu, i to otprilike istodobno, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Tada su muškarci žudjeli za Anderson u seriji "Baywatch" i SF akciji "Anđeo pravde", a za Moore u "Nemoralnoj ponudi" i "Striptizu" (Pamelin film i Demin "Striptease" bili su u kinu 1996. u razmaku od nepuna dva mjeseca). I zvijezda "Posljednje plesačice" osjeća da je za nju ovo "meta" uloga života, gotovo autobiografska: Anderson je imala 57 u vrijeme snimanja i prepoznaje sebe u Shelly, koju je također malo tko doživljavao ozbiljno kao performericu i ljudsko biće.

Bilo bi jednako metafilmski potentno (možda i potentnije) da je Coppola dala ulogu Elizabeth Berkley jer se "The Last Showgirl" može shvatiti i kao "Showgirls" (gotovo) 30 godina kasnije, ali Pamela je rođena da utjelovi Shelly i kucnuo je čas da napokon dobije priznanje kao glumica.

Iako je posrijedi njezina daleko najbolja uloga, Anderson nije toliko dobra kao Sylvester Stallone i Mickey Rourke da bi iznijela "Posljednju plesačicu" kao što su oni metafilmski i metafizički iznijeli "Rockyja Balbou" i "Hrvača", na koje se Coppola najviše ugleda u dramskom konceptu, a inspiraciju za "indie" poetiku traži kod ujne Sofije Coppole ("Izgubljeni u prijevodu", "Negdje") i Seana Bakera ("Projekt Florida", "Anora").

Ipak, Pamela svejedno nosi film koji je više od "golog plesa", nadahnuta je kao nikad prije, ravnopravna veteranki/oskarovki Jamie Lee Curtis u ulozi bivše plesačice Annette (ima jaku scenu ozvučenu s "Total Eclipse Of The Heart" Bonnie Tyler) i u nekoliko prilika katarzički otvara dušu i izbacuje sirove emocije napolje. Coppola njoj podređuje "The Last Showgirl" i povremeno pronalazi snoliko-poetičnu melankoliju, pa i "indie" magiju dok hvata Shelly kako pleše sama sa sobom na ulici okupana suncem i ispred projektora s "Crvenim cipelicama" na platnu. "Posljednja plesačica" tako se priprema za zadnji ples.