‘Posljednji udah‘: Panika pod Sjevernim morem

Pretvaranje dokumentaraca u igrane filmove već je neko vrijeme hollywoodska praksa. "Čovjek na žici" inspirirao je "Put do slave", "The Great Invisible" nadahnuo "Pakao na horizontu" itd. Međutim, ne događa se često da redatelj dokumentarca snimi i njegovu igranu inačicu. To je uspjelo Alexu Parkinsonu s "Posljednjim udahom" ("Last Breath").

Parkinson je 2019. korežirao istoimeni dokumentarni film o nesreći i spašavanju saturacijskog ronioca Chrisa Lemonsa koji je, tijekom obavljanja popravka naftovoda na dnu Sjevernog mora, zapeo na 100 metara dubine s limitiranom količinom zraka kad mu se presjekao pupčani kabel.

Sad je Parkinson režirao i dramatizaciju Lemonsove nesreće, pretvorivši je u intimni "disaster"/"survival" film s blockbusterskom audiovizualnošću na tragu "127 sati", "Gravitacije", "Sve je izgubljeno", "Marsovca", "Pakla pod morem" i "Opasnosti iz dubine".

Zvučna kulisa s glazbom Paula Leonard-Morgana zna biti zaglušujuća kao u blockbusterima Christophera Nolana, a (podvodna) fotografija Nicka Matthewsa i Iana Seabrooka počesto je impresivna, što u najboljim trenucima više nego solidnog "Posljednjeg udaha" rezultira imerzivnim gledateljskim iskustvom izvan ovoga svijeta. "Nalik svemiru, ali pod vodom", tako Chris (Finn Cole), opisuje zaručnici Morag (Bobby Rainsbury) svoj posao, jedan od najopasnijih uopće.

Kad se Chris otisne na rutinski zadatak zajedno s Daveom Yuasom (Simu Liu) i Duncanom Allockom (emotivno propisno oživljeni Woody Harrelson) koji se opisuje kao "saturacijski tatica matica", prvi znak nevolje jest da je zaron na rubu prihvatljivog zbog oluje. Valovi i vjetar su toliki da okreću brod i remete njegov sustav pozicioniranja, a kapetan Andre Jenson (Cliff Curtis) ne želi riskirati ekološku katastrofu ako baci sidro i ono potencijalno probije naftovod.

Posljedično to izaziva panični prekid ronilačke misije, ali dok se Dave uspijeva vratiti natrag na sigurno, Chrisu tzv. pupkovina najprije zapne, a zatim i pukne pa on ostaje zatočen na dnu s kompasom, signalnom bakljom i rezervnom bocom s deset minuta zraka. Kad se Chris odvoji od pupkovine i nestane u mrklom mraku hladne dubine, on izgleda kao astronaut izgubljen u tami svemira, a scena kao preuzeta iz "Gravity".

Crvena svjetlost baklje uspijeva malko otjerati mrak u vrlo nadahnutom egzistencijalno-metafizičkom prizoru ozvučenom jezivom tišinom koji malog čovjeka suprostavlja beskrajnom plavetnilu, toliko da se pojačava motiv potrošnosti i smrtnosti, pojačan spomenom da bi posao saturacijskog ronioca mogao biti automatiziran za deset godina.

Takvih prizora trebalo je biti i više. "Vanjski svijet ne postoji nakon zarona", Dave upozorava Chrisa, ali Parkinson svako malo izranja iznad površine i ubacuje kadrove broda usred oluje itd. kako bi dinamizirao zbivanja filma u trajanju od ekonomičnih 90-ak minuta, fokusiraniji na trilerski dio priče i utrku s vremenom za spas ronioca.

Ipak, Parkinson uspijeva izazvati realistično-filmičnu tenziju i imerziju filma "Last Breath" koji započinje dokumentarističkom podvodnom snimkom i balansira između dokumentarnog i igranog. Gledatelju se u nekoliko navrata može učiniti kao da se nalazi usred nezavidne situacije zajedno s likovima i makinalno poželi zadržati posljednji (u)dah.