‘Posrednik‘: Hvala što zovete relejnu službu

Relejna služba, odnosno servis za slanje poruka komunicira napetu radnju filma “Posrednik” (“Relay”) i samo podebljava “old school” prilaz žanru špijunskog/političkog/akcijskog trilera jučerašnjice od strane Davida MacKenzieja, redatelja poznatog po “Mladom Adamu”, “Osjetilima ljubavi” i “Sve ili ništa”.

“Posrednik” objedinjuje paranoidne špijunsko-političke trilere novohollywoodskih sedamdesetih/ranih osamdesetih kao što su “Prisluškivanje”, “Tri Kondorova dana”, “Ubojice i svjedoci”, “Detektiv Klute” i “Pucanj nije brisan” s trilerskim akcijama prožetim političkim implikacijama iz devedesetih poput “Državnog neprijatelja” i “Opasne šifre”.

Nešto slično je 2008. pokušao napraviti “Oko sokolovo”, ali se isuviše zadovoljavao modernom blockbusterskom “nebo-sateliti” nabrijanošću u stilu Michaela Baya.

Iako “Relay” na kritičkom nišanu drži korporacije umjesto vlade, primjereno vremenu nastanka, film s “low tech” pristupom u inat visokoj tehnologiji izgleda kao da se mogao snimiti devedesetih na valu “Enemy Of The State” i samim time djeluje kao osvježenje na kinorepertoaru.

Svakako, priča je (isprve) vrlo intrigantna, kao i usamljeni titularni lik (glumi ga nanovo odlični Riz Ahmed; “Zvuk metala”), posrednik između zviždača i njihovih bivših poslodavaca, ugovarajući nagodbe između obje strane, što radi neslužbenim kanalima iz sjene unatoč sveopćem nadgledanju i ostaje anoniman koristeći u komunikaciji s klijentima relejnu službu za osobe s oštećenim sluhom ili govornim poremećajem, čija je privatnost zajamčena zakonom.

Njegova nova klijentica je Sarah Grant (uvijek rado viđena Lily James u nešto drukčijoj ulozi), zaposlenica biotehološke kompanije koja je stvorila novu sortu pšenice, otpornu na štetočine, za prodaju siromašnim zemljama, ali kad je ona otkrila da proizvod ima nuspojave i o tome obavijestila viši menadžment, počela su šikaniranja i zastrašivanja.

Komunikacija između posrednika i Sarah (“Pozivatelj je prekinuo, hvala što zovete relejnu službu”) prilično je tenzična i seli se u domenu tzv. igre mačke i miša diljem širokokutno izvrsno snimljenog New Yorka nakon što nju počnu nadgledati plaćenici korporacije (Sam Worthington i Willa Fitzgerald, oboje dobri), pokušavajući vratiti inkriminirajuće spise/dokumente s osjetljivim podacima da ne izađu u javnost i detektirati njegov identitet.

Interakcije postupno otkrivaju i romantičnu tenziju između posrednika i Sarah, ali MacKenzie previše demaskira lik zagonetnog introvertiranog posrednika i ulazi u njegov privatni svijet ne bi li ga humanizirao i gledatelja s njim bolje povezao, premda bi efektnije bilo da je ostao misteriozni samotni spartanac koji se voli prerušavati kao Val Kilmer u filmu “Svetac”.

Možda to ne bi bio toliki problem da nije (ne)iznenađujućeg preokreta u trećem činu koji razbija trilerski i emotivni momentum, dokidajući gotovo sve što je MacKenzie dostatno umješno gradio u prethodna dva, od poslovno-emotivnog odnosa glavnih likova nadalje.

Preokret retrospektivno remeti uvjerljivost svega prethodno viđenoga, potencirajući propuste iz pera debitantskog scenarista Justina Piaseckog koji u solidnoj akcijskoj završnici (koncertna dvorana, potjera po ulicama) poseže za lakim “deux ex machina” rješenjima. Gledatelj se u finalu osjeća malko prevarenim, ali dotad je sa stanovitim uzbuđenjem pratio zbivanja, zahvalan na povratku dragog žanra. Pozivatelj je prekinuo, hvala što zovete relejnu službu.