‘Priča o mojoj majci‘: Moje desno stopalo

Osamsto tisuća ljudi pogledalo je “Priču o mojoj majci” (“Ma mère, Dieu et Sylvie Vartan”/”My Mom, God and Sylvie Vartan”) samo u prva dva tjedna u francuskim kinima, a brojka je u totalu stigla do blizu dva milijuna. Neočekivani uspjeh “Priče o mojoj majci”, snimljene prema istinitoj priči ukoričenoj u autobiografskoj knjizi francuskog odvjetnika i radijskog voditelja Rolanda Pereza, u Francuskoj je doslovce pomeo hollywoodske blockbustere poput “Snjeguljice”.

No, kad se pogleda film ne čudi što je usmena predaja načinila svoje i ponukala Francuzi da pohrle u kino. “Ma mère, Dieu et Sylvie Vartan” je spretno napravljena obiteljska/biografska drama s malo komedije i puno nostalgije, za što je zaslužna retro-režija i fotografija kvebečkog filmaša Kena Scotta (“Delivery Man”, “Unfinished Business”) i francuskog snimatelja Guillaumea Schiffmana (“Umjetnik”, “Zaboravljeni princ”), kao i glazba Sylvie Vartan, poznate pjevačice i Perezove bliske prijateljice koja se pojavljuje i pred kamerom u sporednoj ulozi.

Scott je snimio hollywoodski tip filma devedesetih na francuski način s Leïlom Bekhti (“Prorok”, “Plivaj muški”) i Jonathanom Cohenom (“Teška godina”, “Asterix i Obelix: Srednje kraljevstvo”) u glavnim ulogama, spoj “Mojeg lijevog stopala” (drama o hendikepu puna nade) i “Forresta Gumpa” (nostalgična humorno-dramska šetnja kroz desetljeća). “Priča o mojoj majci” je svojevrsno “Moje desno stopalo”.

Naime, Perez je rođen s deformiranim, tzv. klinastim stopalom. “Unatoč tri operacije, na kraju moje noge visjela je beživotna životinja”, pripovijeda on glasom Cohena na početku filma gledajući tako na svoje stopalo i priča se vraća u njegovo teško djetinjstvo ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je rođen kao šesto dijete u imigrantskoj obitelji.

Liječnici nemaju dobre prognoze i savjetuju da se hendipekiranom Rolandu stavi steznik/proteza kako bi mogao kako-tako hodati jer nipošto ne smije opterećivati nogu. Njegova iznimno posvećena majka Esther (Bekhti, duša filma) odbija da se njezinog sina naziva hendikepiranim i prkosi sudbini kako bi mu omogućila normalan život.

“Vaš sin nikad neće normalno hodati”, prognoziraju liječnici, ali ona se moli bogu da “jednog dana hoda, čak i trči”, posjećujući specijaliste i alternativne doktore sa savjetima da sluša Vartan čija će ga glazba smirivati i pomoću nje će naučiti čitati.

Film je podijeljen na dva dijela, Rolandovo djetinjstvo, dječaštvo i mladost s brižnom i snažnom majkom (tad ga utjelovljuju tri glumca, Gabriel Hyvernaud, Naim Naji i Milo Machado-Graner) te odraslu dob kad je još uvijek bio vezan za mamu emotivnom pupčanom vrpcom. Prvi dio je bolji i odmjereniji, dok priča u drugome ponešto oscilira u ritmu zbog opterećenja da se strpa dugih 50 godina života u svega 102 minute trajanja filma.

Ipak, treba reći da je Scott najvećim dijelom suptilan i da se opire krajnjoj melodramskoj sentimentalnosti u tretmanu likova i priče, kamoli da karaktere pretvori u neke karikature iz jeftine melodrame na tankoj granici sa sapunicom. Naprotiv, “Priča o mojoj majci” je pošten pa i iskren komad filma u svome fahu i lijepa posveta svim majkama, majčinstvu i vječnoj majčinskoj ljubavi prema djeci za koje će prave mame napraviti sve što je u njihovoj moći, pa i više od toga. “Bog nije mogao biti svugdje, zato je stvorio majke”.