Tamo gdje je sada zurio, nebo je bilo sasvim koso. Bar da može nekako niz tu kosinu brže protjerati vrijeme. Jeo je lješnjake, pljucao sitne ljuskice, a između svakog zalogaja opet mu se gomilalo vrijeme... Nakon nekog vremena opet mu se činilo da je sve na ovome svijetu zaustavljeno u pokretu, čak i njegovo srce.
Ležao je satima i pogledom popunjavao prazninu dana... U jednom trenutku lagano je palcem dodirnuo skakavca koji je tako daleko odskočio da je narušio sve zakone prirode... Žmirio je i malo poslije počeo zvukove raspoznavati samo po dalekim sjećanjima..."
Ovako piše Damir Karakaš u izvrsnom poetskom romanu "Proslava", a svaka opojna riječ hvata slike, boj...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....