‘Punku‘: STFF punk(u) živi vječno

"Konkurencijski program mora ostati neokaljan komercijalnim strujama", naglasio je u Marin Renić, novi direktor Split Film Festivala, nasljednik pokojnog Branka Karabatića. Renić je u intervjuu dodao i "Ne bih isključio to da će selekcija, pogotovo za konkurencijski program, biti još rigoroznija", uz priznanje kako se "ne može osporiti da ga je rad s Brankom definirao".

Sve prethodno izgovoreno ilustrira radikalni peruanski film "Punku" Juana Daniela Fernándeza Molera, jedan od najistaknutijih naslova jubilarnog 30. STFF-a. Karabatić bi bio ponosan: "Punku" je punokrvni STFF-ovac, rigorozan u eksperimentalnosti, baš kao što je to bio i Molerov prvijenac "Videofilija (i ostali internetski sindromi)" iz 2015. godine.

"Videophilia" je stigla u Split iz Rotterdama, gdje je ovjenčana glavnom nagradom festivala kojom se, zanimljivo, okitila i na STFF-u (u žiriju se nalazio i uvaženi kolega s HTV-a Dean Šoša). Tada je potpisnik ovih redaka o filmu zapisao da je "sinteza audiovizualnih elemenata svega viđenog na festivalu, ali i svijeta oko nas koji opako boluje od ‘internetskih sindroma‘, sastavljena od eksperimentalnog tripoidnog kolaža realnosti, videoigre, Facebooka i YouTubea, s dominantno pikseliziranom i rascjepkanom slikom. Je li stvarnost (loša) kopija filma i virtualnog svijeta ili obrnuto? Kliknite ovdje..."

Kao što je Split Film Festival 2015. bio prelomljen preko "Videofilije", tako bi se moglo reći i da je STFF 2025. prelomljen preko "Punku", premijerno prikazanog na Berlinaleu. Izvorni naslov filma znači "Portal" na domorodačkom kečuanskom jeziku, no dobro mu pristaje.

Jer nije isključeno da je Moler ciljao i na punk kao takav s obzirom da njeguje "punkerski" stav, definiran riječima "individualizam, pobuna protiv društvenih normi i ‘uradi sam‘ etika koja daje prioritet autentičnosti, osobnoj autonomiji i anti-establišmentskim uvjerenjima, što se često manifestira kao odbijanje ‘prodaje‘ mainstream kulturi".

Peruanac Moler navodno je radio gotovo punih deset godina na filmu kojim nanovo razbija konvencije po pitanju strukture, žanr(ov)a i estetike, režirajući daleko od tzv. srednje struje. Naracija filma je isprekidana i diskontinuirana, a slika se, zaslugom artističke rafiniranosti Molerova snimatelja Tenmyja Johana Carrasca Monzona, mijenja od kolorne do crno-bijele, od digitalne do 16-milimetarske, od TikTok videa do super osmice. 

Sam film je istovremeno socijalna drama i košmarno-snoliko iskustvo puno zarazne nedokučivosti, negdje između egzotične (nat)prirodne mistike Apichatponga Weerasethakula ("Ujak Boonmee prisjeća se svojih bivših života") i "mindfuck" poetike Davida Lyncha ("Izgubljena cesta", "Mulholland Drive"). Moler režira film kao da ponovno proživljava paralizu sna iz djetinjstva dok priča priču o mladoj domorodačkoj djevojci (Maritza Kategari kao Meshia) koja pronalazi dječaka Ivana (Marcelo Quino) u amazonskoj prašumi, nestalog prije dvije godine. Ivan ima gadnu infekciju oka i ona ga dovodi u bolnicu.

Tamo će mu oko biti izvađeno u operacijskom zahvatu, nakon čega on ne reagira na podražaje i većinski ima neke zbunjujuće vizije ili sanja noćne more, dok se Meshia prilagođava životu u gradu i prijavljuje na natjecanje za "Miss Mermaid", a radnja kao da se odvija na razmeđu portala koji spajaju realistično i nadnaravno. Naravno, tijekom 132-minutnog trajanja "Punku" zna imati praznog hoda, ponekad i može djelovati zamorno i samosvrhovito u nizanju sekvencija fragmentirane montaže bez (jasne) dramske funkcije za bolje (ne)razumijevanje radnje.

No, filmofili koji se prepuste Molerovoj logici i vizualnom jeziku bit će uvučeni u meditativni, povišeno senzorni svijet realističnog i mističnog, povijesnog, mitskog i modernog, tj. magičnog realizma, folklora, rituala i metafizike u kojem se nađe mjesta i za alegoriju na kolonizaciju, maske po mjeri horora osamdesetih i lutku iz "Igre lignje", ali i poziranje natjecateljica na izboru ljepote uz vodopad i fantastične kadrove visokih serpentina obavijenih maglom i oblacima.

"Ako odeš, odlaziš da se nikad ne vratiš", kaže jedan ženski lik privučen prašumom, govoreći možda i o privlačnosti filma. Simbolično je da je "Punku" prikazan u kinu "Karaman" baš na datum kad je bilo osam mjeseci od Lynchova odlaska. Lynchu bi se zasigurno svidio Molerov "punkerski" film, Karabatiću isto. Punk(u) živi vječno.