‘Put bez povratka: Nasljeđa‘: Smrt se vratila, tko preživi – pričat će

Predosjećaj masovne katastrofe u šestom “Putu bez povratka”, podnaslovljenom “Nasljeđa” (“Final Destination: Bloodlines”), podsjeća zašto je publika zavoljela morbidno zabavni hororski serijal o neizbježnosti smrti još od nastupnog filma iz 2000. godine.

Uvodna sekvencija premonicije, odnosno vizije nadolazeće tragedije, sadrži elemente klasičnih preludijskih “set piece” trenutaka svakog “Puta bez povratka” u kojima je horor najbliže došao mini-blockbusteru ili “disaster movie” spektaklu, u ovom slučaju “Paklenom tornju”.

Mladi par Iris i Paul (Brec Bassinger, Max Lloyd-Jones) dolazi u restoran “Sky View Tower”, građevinu visoku nekih 150 metara. Od početka znamo da je opasnost iminentna i da nesreća samo čeka da se dogodi i sruši toranj do temelja. “Ne kradi kovanice iz fontane, loša sreća”, čuvar opomene nekog malca ispred ulaska u masivno zdanje koje je “završeno pet mjeseci prije roka”, što su neki od prvih “bad omena” skorašnje nevolje.

Novčić će odigrati ključnu ulogu kad Smrt zarola lanac nesreće/splet (zlo)namjernih slučajnosti u režiji dvojca Zach Lipovsky i Adam B. Stein: lift koji vodi do vrha tornja izgleda i zvuči klimavo, klinac skače po staklenom podu i baca kovanice koje bi s te visine mogle ubiti nekoga...

Kao i njezini prethodnici, Iris do potankosti predvidi što će se dogoditi, konkretno stakleni plesni podij će popucati pod nogama gostiju, restoran eksplodirati, toranj se srušiti i ljudi padati s neba poput kiše uz pjesmu “Raindrops Keep Falling On My Head” da horor i u ovom nastavku bude crnohumoran, no slijedi “twist” na mitologiju serijala kojom se film poigrava, makar je poštuje.

Posrijedi nije predosjećaj u glavi Iris, nego ponavljajuća noćna mora studentice Stefani Reyes (korektna, ali ne posebno pamtljiva Kaitlyn Santa Juan) koju sanja opet i iznova. Ubrzo doznajemo da je Stefani zapravo unuka Iris. Naime, Iris nije stradala u rušenju građevine u mladosti, preživjela je i time prekinula lanac sudbine i prevarila smrt pa “crni kosac” sada polako, ali sigurno dolazi po njezine nasljednike koji nisu ni trebali biti rođeni.

U prenesenom smislu, novi “Final Destination” kao da dolazi po nasljednike utjecajne franšize (“Sretan Dan smrti”, “Soba za bijeg”, “Tarot”, “Majmun”...) koji su željeli preuzeti primat u žanru kako bi podsjetio publiku tko je bio prvi i inspirirao mnoge horore, uključujući dijelom i “Slagalicu strave”. A ako je prije možda bilo sumnje u to, “Put bez povratka: Nasljeđa” potvrđuje da je ovaj serijal strave blizak znanstvenofantastičnim filmovima o putovanju kroz vrijeme s obzirom da likovi dobivaju uvid u nemilu budućnost i slobodnom voljom pokušavaju promijeniti ishod sudbine (izbjeći smrt) s mogućim reperkusijama po vlastite i tuđe živote.

“Final Destination: Bloodlines” nije najbolji u smrtonosnoj franšizi, ali istu uspijeva oživiti 14 godina nakon petog dijela, a njegova multigeneracijska priča ima veću metafizičku težinu/dubinu od prethodnika kojima odaje počast (drugom dijelu najviše; kamion za prijevoz drva), među ostalim i jer uključuje cijelu obitelj suočenu sa smrti koja “ne staje dok ne završi posao”.

Sada imamo zrelije, starije likove umjesto isključivo tinejdžere ili mlade ljude, samim time i trenutke prepoznatljive roditeljima, naročito majkama, zabrinutima zbog dobrobiti djece (“opsesivno zamišljala svake načine naše pogibije”) i fragilnosti života/življenja dok smrt vreba na svakom koraku i “samo što nije povukla potez” konstruirajući lančane reakcije od najobičnijih predmeta nalik padu ubojitih domina.

Scene smrti još uvijek su poprilično kreativne i detaljno elaborirane poput slagalica i jednadžbi. Izdvaja se scena obiteljskog roštilja (nećete ga više gledati istim očima) počevši od krhotine stakla zalutale među kockice leda, zatim ona u salonu za tetovaže u kojoj se smrt igra “torture porn” Jigsawa, sobi za magnetsku rezonancu i s kamionom za odvoz smeća.

Bilo bi sve i bolje da dojam počesto ne pokvari preočita uporaba računalnih efekata koji stravu filma čine umjetnom tvorevinom. Zato najbolja i najstvarnija scena, istodobno jeziva i dirljiva, pripada Tonyju Toddu, legendi horor-žanra (“Candyman”, “Noć živih mrtvaca”; glumio u “Vrani”, “Hridi”...) i sastavnom dijelu glumačke ekipe serijala od prvog filma.

Todd je bolovao od raka dok je snimao “Nasljeđa” i znao da, nažalost, neće doživjeti premijeru. To je uklopljeno u njegov lik pa on za sebe i glumca metafilmski pred kamerama prihvaća smrt koja prije ili kasnije dolazi po svakoga, uz jedan snažan “oproštajni” monolog o životu. “Namjeravam uživati u vremenu koje mi je preostalo i predlažem da i vi učinite isto. Život je dragocjen. Uživajte u svakoj sekundi. Nikad ne znate kada... Sretno.”