‘Raj‘: Gospodar muha bez glave

Idealistički njemački par dr. Friedrich Ritter i Dora Strauch pobjegao je 1929. od rastućeg fašizma na nenaseljeni utopijski otok Floreanu u otočju Galapagos. Ideja za Rittera bila je pronaći mir i u izolaciji “napisati novu radikalnu filozofiju koja će spasiti čovječanstvo od samoga sebe”, uz nadu da će iz “pepela destrukcije” niknuti “istinska demokracija”.

Ritterovo slanje pisama u civilizaciju, za objavu u njemačkim novinama s ciljem izgradnje novog društva prema njegovim naprednim manifestnim mislima, dovelo je još neke ljude na pusti “rajski” otok i rezultiralo borbom za prevlast i goli opstanak. Ova nevjerojatna istinita priča samo je filmovana dvaput, a nijednom u prestižnoj hollywoodskoj produkciji... sve dosad. 

Oskarovac Ron Howard (“Apollo 13”, “Genijalni um”, “Frost/Nixon”, “Utrka života”) odlučio je snimiti film “inspiriran pričama onih koji su preživjeli”. Taj film je nazvan “Raj” (“Eden”) i trebalo je proći takoreći punih godinu dana da krene u široku kinodistribuciju nakon premijere na festivalu u Torontu. Ipak, tajming za “Raj” je podesan s obzirom na rast fašizma diljem svijeta.

“Demokracija, fašizam, rat i tako ukrug”, govori Ritter (Jude Law) došljaku Heinzu Wittmeru (Daniel Brühl) koji je stigao na otok s trudnom suprugom Margret (deglamurizirana Sydney Sweeney) i sinom (Jonathan Tittel). Wittmer podiže nastambu na drugoj lokaciji od Rittera koji ne želi imati susjede, a koliko se ozbiljno uživio u život na otoku ilustrira činjenica da je, preventivno, izvadio sve zube kako bi izbjegao zubobolju daleko od civilizacije.

Stvari među njima donekle klapaju, ali polako odlaze kvragu skorom pojavom manipulativne, dekadentne zavodnice “barunice” Eloise Bosquet de Wagner Wehrhorn (glumački pre/raspojasana Ana De Armas) i njezinih ljudi s planom da na otoku sagradi/e “hacienda paradiso”, odnosno luksuzni hotel “samo za milijunaše”.

Kad glad zavlada, baruničini ljudi će, u nedostatku hrane na otoku, (u)krasti namirnice Wittmerovih, i to dok Margaret sama porađa dijete, okružena divljim psima, u najnezaboravnijoj sceni filma, svojevrsnoj inverziji poroda u hororu “Bezgrešna”, također sa Sweeney. “Možete li mi, molim vas, dodati ukradeno meso?”, cinično zatraži Wittmer kad baronica pozove njegovu obitelj i Ritterove na “civilizirani” objed.

Jasno, egzistencijalne nedaće na otoku i manjak resursa doprinose krajnje neciviliziranim interakcijama i prijetnjama za opstanak među žiteljima koji imaju različitu viziju utopije, toliko da oni “ilustriraju Darwinovu teoriju preživljavanja najsposobnijih”, kako veli G. Allan Hancock (Richard Roxburgh) prilikom kratkog posjeta u znanstveno-ekspedicijske svrhe.

Na papiru sve to zvuči bolje nego u filmu koji Howard želi pretvoriti u nekakvog “Gospodara muha” za odrasle u spoju s “Robinsonom Crusoeom” ili “Brodolomom života” s (biblijskom) alegorijom na “izgubljeni raj”, kao i moderan svijet i odnos među klasama, ali baš i ne uspijeva.

Naime, “Eden” više ispada mješavina misteriozne serije “Lost” i sapuničastog reality showa “Survivor” nego zreli “Lord Of The Flies”, s povremenim bljeskovima režijske nadahnutosti i dobrodošle nepredvidljivosti kad se zaigraju pohlepne igre moći s promjenjivim odabirom strana i zabijanjem noževa u leđa, pretvarajući otočni raj u pakao, što u startu sugerira isprana digitalna fotografija Mathiasa Herndla, karakterističnija za streaming produkciju, koja otok prikazuje sve samo ne rajski filmičnim i egzotičnim u bojama “Bountyja”.

Howard je znao snimati “survival” priče s podlogom u stvarnosti, od “Apolla 13” preko “U srcu mora” do “Trinaest života”, ali nije se pokazao kao pravi čovjek za nešto odveć nasilno i brutalno računajući njegovu režijsku učtivost i manjak osjećaja za mračnjaštvo, satiru i crni humor (najmračniji je bio u trileru “Ucjena” iz 1996. s Melom Gibsonom).

“Raj” je primjereniji za Davida Finchera specijaliziranog za ekstreman, mizantropski prikaz “čovječanstva u svom najgorem ili najistinitijem izdanju” (dodavanje Wittmera i Rittera), možda i Rubena Östlunda koji je u trećem činu “Trokuta tuge” bio britkiji od Howarda na sličnu temu.

Ovako je film ispao tonalno i žanrovski razasut, “Gospodar muha” bez glave: “survival” triler, drama, farsa, satira, sapunica i misterija stanuju na otoku, ali žive u manjoj harmoniji od otočana da bi inače sasvim gledljivi, gdjekad i dojmljivi “Eden” bio zadovoljavajuće koherentan i dobacio do veće ocjene. Raštimano djeluju i dobri glumci koji kao da su došli iz različitih filmova. Primjerice, De Armas glumi barunicu kao da je kćerka Glorije Swanson iz “Bulevara sumraka” nasukana na pustom otoku. Ana (ni)je spremna za svoj krupni plan, gospodine Howard.