‘Riba zvana Wanda‘: ‘Fish and chips‘ komedija

Komična uloga ovjenčana Oscarom priličan je raritet, ali upravo je to uspjelo Kevinu Klineu zahvaljujući izvedbi u filmu “Riba zvana Wanda” (“A Fish Called Wanda”, 1988.). Film je, k tome, dobio oskarovsku nominaciju i za režiju Charlesa Crichtona i scenarij nastao u redateljevoj suradnji s “montipajtonovcem” Johnom Cleeseom. No, sve je to bilo više nego zasluženo: “Riba zvana Wanda” ušla je u povijest kao jedna od najboljih komedija osamdesetih, osobno možda i najbolja iza “Kola sreće” (dijele glumicu Jamie Lee Curtis).

Naziralo se to već do izlaska neslužbenog nastavka “Fierce Creatures” 1997., nakon opetovanog gledanja “Wande” na VHS-u u devedesetima i upoznavanja britanskog humora “Monty Pythona”, iako su na konto naslova i plakata mali filmofili pred prvi susret s filmom krajem osamdesetih mogli slutiti da ih čeka nekakva obiteljska komedija o pričajućoj ribici.

“Monty Python” je okosnica humora jer pred kamerama se nalazi i Michael Palin. Uzme li se u obzir i Crichton kao redatelj “Bandi s Lavender Hilla”, istaknute klasik-komedije studija Ealing, britanski humor čini nekih 50-ak posto u “A Fish Called Wanda”.

Ustvari, ovo je, od satire i sarkazma do “screwball” humora i “slapsticka”, gotovo savršen omjer britanske i američke komedije čije boje brane Amerikanci Kline i Curtis kao “ribe izvan vode” u Engleskoj, usput napadajući domaćine, posebno on. “Volim pljačkati Engleze, tako su uljudni”, kaže Klineov Otto koji se voli sprdati na njihov račun, dok njega, pak, višestruko u filmu nazivaju glupim Amerikancem (“Misli da je ‘London Underground’ politički pokret”), što ga dovodi do ludila.

Priču pokreće pljačka engleskih dijamanata na čelu s Georgeom (Tom Georgeson) koji je okupio nesvakidašnju ekipu lopova, njegovu ljubavnicu Wandu (Curtis), njezina “brata” vična oružju Otta i mucavog Kena (Palin). “Sjajno mucaš”, Otto sprdantski komplimentira Kkkkkenu, nakon čega se pita “Što ako tijekom posla mora nešto reći?”, sugerirajući da crnokomični film baš i nije politički korektan, posebno iz osjetljive današnje prespektive (recimo da nije za mucavce i pasoljupce).

Otto i Wanda nisu brat i sestra, već pravi ljubavnici (ona se seksualno pali na njegov lažni talijanski izgovor) koji cinkaju Georgea policiji kako bi odšetali s čitavim pljačkaškim plijenom. Međutim, George je sakrio dijamante i samo on zna gdje su, a Kenu je dao ključ od sefa i on ga je pohranio u akvarij među “krasne ribe”, uključujući i jednu zvanu Wanda.

Dok Ken pokušava smaknuti svjedokinju, ali pogađa samo njezine nesretne psiće na vlastiti užas kao ljubitelj životinja, Wanda (ne riba) odluči zavesti Georgeova odvjetnika Archieja (Cleese) predstavljajući se kao američka studentica s ciljem da dozna kamo su dijamanti preseljeni, čime izaziva Ottovu ljubomoru. Obrati i blefovi nižu se u izvrsnom ritmu filma koji koketira s farsom, ismijava pohlepu, taštinu i požudu te još uvijek nasmijava nekolicinom “setpieceova” savršeno preciznog komičarskog tajminga na relaciji režija – glumci. 

Archiejeva supruga (Maria Aitken) neočekivano se vraća kući točno kad se Wanda zavodnički raspištoljila, ponosna na svoje tijelo s “dvije velike kupole na milanskoj katedrali”, stoga preljubnički muž mora objasniti što će mu šampanjac, dok se njegova ljubavnica skriva iza ormara, kao i ljubomorni Otto koji je uletio “poput Ramba” s namjerom da prekine zavođenje.

Sličan urnebes događa se na sudu kad se ime drage ljubavnice greškom nađe na usnama zaljubljenog Archieja i on se snalazi kako zna i umije da to prikrije (“I Wanda.../I Wonder...”). A najluđi trenutak dolazi kad Otto stavi Kenu pomfrit u nosnice i počne ispred njega jesti tropske ribice iz akvarija jednu za drugom ne bi li ovaj propjevao/promucao o tajnoj lokaciji dijamanata. “Riba zvana Wanda” je “fish and chips” komedija.