Umro je papa. S ruke mu je skinut i potom razbijen Ribarov prsten. Sad je sve u rukama kamerlenga – u njegovoj organizaciji i pod njegovim nadzorom odvijat će se svaki detalj ceremonije izbora novoga pape, rimskoga biskupa, poglavara Katoličke crkve...
To je, ukratko, priča filma "Konklava" režisera Edwarda Bergera, snimljenog 2024. godine prema knjizi "Conclave" Roberta Harrisa; ta se priča, okvirno uzevši, odvija u stvarnosti upravo ovih dana, kad će nakon pokopa pape Frane uslijediti konklava, od latinskog izraza "con clavis", s ključem; u značenju "zajedno u sobi koja se može zaključati", ali i u značenju samog postupka biranja novoga pape.
Ovakva prilika da se "poklope" film i stvarnost više se nikad neće ponoviti: nekoliko detalja u filmu sugerira, naime, kako je lik umrlog "filmskog pape" kreiran upravo prema liku pape Frane, progresivnog, skromnog, omiljenog širom svijeta, zvanog "kardinalom siromašnih".
Jedan od tih detalja nedvosmisleno "cilja" na papu Franu: u jednoj sceni koja se odvija u papinoj sobi prikaže se ladica puna "gumica".
Kad je Jorge Mario Bergoglio, nadbiskup Buenos Airesa, u ožujku 2013. izabran za papu, svjetski mediji pisali su kako je nazvao Luisa Del Regna, vlasnika novinskog kioska u Buenos Airesu, da otkaže dostavu; Del Regno je, naime, nadbiskupu Bergogliju svaki dan dostavljao dnevne novine zavezane gumenom vrpcom, a Bergoglio bi mu ih na kraju mjeseca vratio – svih trideset.
U "Konklavi" jedna je struja kardinala lobirala za izbor upravo takvog nasljednika, sklonog tome da prodrma okoštali organizam Katoličke crkve, opterećen pedofilskim skandalima i protivljenjem migrantima, homoseksualcima...
Sve je tako usporeno...
Tako je, vjerojatno, i u stvarnosti. Mediji o tome tko bi mogao naslijediti papu Franu bruje danima; što misle i kakva je atmosfera među kardinalima koji će sudjelovati u izboru novoga pape, zna vjerojatno samo uski krug najboljih poznavatelja vatikanskih prilika.
U filmu je, međutim, javnost isključena; nema medijskih spekulacija o tome tko će od kardinala voditi Katoličku crkvu. Prikazuju se samo zbivanja unutar vatikanskih zidova iza kojih se odvija konklava. Trilerska zbivanja o borbi za poziciju o kojoj sanjaju čak i oni koji znaju da je nikad neće doseći, ili da je nisu dostojni.
Kamerlengo, prema papinu izboru Thomas Lawrence, kardinal kojega glumi fenomenalni Ralph Fiennes, nosi teret organiziranja konklave. Na početku konklave Lawrence je kardinalima, odbacujući u jednom trenutku pripremljeni govor, među ostalim rekao: "Naša vjera je živa stvar upravo zato što ide ruku pod ruku sa sumnjom. Kad bi postojala samo sigurnost i nikakva sumnja, ne bi bilo misterija, pa stoga ni potrebe za vjerom. Pomolimo se da nam Bog podari papu koji sumnja. I neka nam podari papu koji griješi i traži oproštenje..."
Uz Lawrencea upoznajemo i druge kardinale, one koji imaju velike šanse preuzeti Svetu stolicu: Aldo Bellini (Stanley Tucci), Tedesco (Sergio Castellitto), Tremblay (John Lithgow), Adeyemi (Lucian Msamati)... Svaki od njih ima neki skup karakteristika koji jasno sugerira smjer u kojemu će se Katolička crkva kretati bude li izabran – progresivni Bellini, konzervativni Tedesco... Najviše šanse ima crnac Adeyemi, a neki su se kandidati oko svojih šansi potrudili na nečastan način.
Priča se zaplete kad Wozniak (Jacek Koman) – kardinal sklon alkoholu, zbog čega mu nije lako povjerovati – prije nego što napusti prostore u kojima će se održavati konklava, jer u njoj ne sudjeluje, dekanu Lawrenceu kaže da je papa, pred smrt, kardinala koji je s njim posljednji razgovarao – otpustio. A radi se o jednom od onih kardinala koji imaju velike šanse da ih se izabere...
Lawrence osjeća obavezu da otkrije o čemu se radi, da ne bi izabrali papu nedostojnog te pozicije. U međuvremenu, u zadnji čas pojavljuje se još jedan kardinal, Meksikanac, biskup kabulski Benitez (Carlos Diehz) o kojemu ostali malo što znaju...
"Konklava" vjerno prenosi stoljećima dugu tradiciju izbora novoga pape, razrađenu do – doslovno – najmanjeg detalja. Fascinantno je u kolikoj mjeri je sve stvar ceremonije – čak i pokreti pomoćnika dok odijevaju kardinale izgledaju kao da su usporeni stoljetnim ponavljanjem.
Film, s obzirom na tajming i okolnosti, funkcionira gotovo kao "skrivena kamera", kao direktan uvid u proces koji se odvija u vrijeme konklave – od dolaska sa svih strana svijeta kardinala koji će sudjelovati u konklavi, zatvaranja svih informacijskih i komunikacijskih puteva prema vanjskom svijetu, uključujući uzimanje mobitela i aktiviranje ometanja signala, do paljenja glasačkih ceduljica u peći da bi se crnim ili bijelim dimom s javnošću podijelila informacija o tome je li izabran novi papa.
Sikstinska kapela u studiju Cinecitta
Izbor se odvija u Sikstinskoj kapeli – ona filmska je izgrađena u čuvenom rimskom studiju Cinecitta – uz moćni ceremonijal; svaki od kardinala ime za koje glasa ispiše na papiru, zatim cedulju ponese do "glasačke kutije", zapravo metalne posude s tanjurastim malim poklopcem ne koji se cedulja stavi i tek onda spusti u posudu, dok kardinali izgovaraju: Pozivam za svjedoka Krista Gospodina koji će mi biti sudac, da svoj glas dajem onome za koga pred Bogom mislim da treba biti izabran.
Zaplet, jasno, nećemo otkrivati, no neki elementi i poruke "Konklave" su - opet s obzirom na okolnosti i tajming - jednako privlačni za gledanje kao i sam zaplet.
Film, recimo, suptilno sugerira da Katolička crkva još nije spremna za crnog papu; kardinali su ljudi s osobinama u rasponu od onih vrijednih divljenja, do onih vrijednih prijezira, s tim da i oni prvi pokleknu; žene su u vatikanskom životu tek tiha "mašinerija" koja se brine o praktičnoj dimenziji života – kuhanju, spremanju, ali imaju svoju snagu koja može biti i presudna; takvu snagu u filmu je pokazala sestra Agnes (Isabela Rosellini). Ali ne samo ona...
Kruna filma je njegov kraj – nekome će ta kruna biti trnova, nekome od najčišćeg zlata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....