‘Seks‘: Manje priče, više seksa

Provokativno naslovljeni “Seks” (“Sex”), prvi dio norveške dramske trilogije o ljudskim odnosima u režiji Daga Johana Haugeruda, pušten je na festivale i u kina s naizglednom namjerom da podigne prašinu. “Seks sve prodaje”, tako i festivalske art filmove široj javnosti ne još toliko poznatih filmaša i glumaca.

Norveški pisac, dramatičar i knjižničar Haugerud predstavio se hrvatskoj publici kao redatelj 2019. na ZFF-u filmom “Pazi na djecu”, a na istom festivalu je pet godina kasnije prikazan i drugi dio njegove “Sex/Love/Dreams” trilogije “Ljubav”. Međutim, treba biti fer i upozoriti gledatelje da u “Seksu”, unatoč naslovu, baš i nema seksa.

Likovi se u filmu ne seksaju, ali pričaju o seksu i, još više, seksualnosti. “Sex” je jedan isključivo konverzacijski orijentiran uradak, što biva jasno već od uvodne sekvencije, naizgled snimljene u formi muškarčeve ispovijedi psihologu dok se kamera ne okrene i pokaže njegova prijatelja i kolegu.

Obojica su, interesantno, dimnjačari iz Osla, oženjeni muškarci u krizi srednjih godina čije razgovore slušamo veći dio filma. Za početak, prvi od njih (Thorbjørn Harr) prepričava neobičan san s legendarnim Davidom Bowiejem. “Činilo mi se da me gleda kao da sam žena”, govori on, zabrinut što mu je glas postao ženskasto tanji nakon sna.

Međutim, to je ništa prema otkriću drugog dimnjačara (Jan Gunnar Røise). On otkriva kolegi da je spavao s muškarcem, klijentom kojem je čistio dimnjak, ali pritom ističe da nije gay, to mu je prvi put i ne planira ponoviti, a obojici je zajedničko što ih je netko u snovima i na javi “sagledavao dubinski da mogu biti tko god hoće”. Kad prizna to ženi (Siri Forberg), priznanje poljulja njihov stabilan brak i slijedi rasprava je li posrijedi prava prijevara ili ne.

“To je bio samo seks, ne bih to nazvao varanjem”, smatra on. “Nikad nismo bliski kao kad se seksamo”, drži ona. “Za mene je intimnost ovo što dijelimo”, nadoveže se on. Paralelno pratimo dijaloške interakcije njegova kolege sa suprugom (Anne Marie Ottersen) i tinejdžerskim sinom (Theo Dahl) nakon što ga je san potaknuo da preispita svoju seksualnost.

Svaku interakciju likova Haugerud postavlja na isti način: dijalog ovjekovječen statičnom kamerom u prolongiranom neprekinutom kadru koja promatra aktere bez treptanja. Haugerud stavlja naglasak na verbalno i ovdje je izrazitije scenaristički nastrojen nego redateljski, umjesto da to dvoje pomiri kao norveški filmaš Joachim Trier, autor filmova kao što su “Oslo 31. kolovoza”, “Thelma”, “Glasnije od bombi” i “Najgora osoba na svijetu”).

Tema konverzacije je potentna, od korelacije seksa i ljubavi, do seksualnosti, prijevare i njezine posljedice na brak, ali dijalozi nisu toliko interesantni da bi zadržali pažnju tako dugo ispred fiksirane kamere uz eventualnu jednu promjenu kuta snimanja pa režijski i scenaristički ne pretjerano elaborirane scene postaju repetitivne i monotone, usprkos zrakama crnog humora.

Tek tu i tamo Haugerud odmakne kameru od likova i usmjeri je u zgrade ili ulice. Norvežanin se evidentno ugleda u Erica Rohmera, no dijaloški dominantni filmovi francuskog redatelja bili su filmičniji pa je i dugi razgovor u njima bolje tekao, a njegove likove mogli smo slušati od jutra do sutra. Nakon ovog filma gledatelj bi mogao poručiti Haugerudu “manje priče, više seksa”.