‘Shelby Oaks: Grad duhova‘: Projekt: Demon iz Blaira

Youtuberski filmski kritičar Chris Stuckmann rođen je 1988. godine. Imao je 11 kad je izašao megahitoidni “found footage” horor “Projekt: Vještica iz Blaira”. Kvazidokumentarni niskobudžetni film vjerojatno je bio formativni horor u Stuckmannovu odrastanju i usjekao mu se u sjećanje, možda i probudio u njemu ljubav prema žanru, a moguće je i da ga je njegova estetika kućnog videa inspirirala za YouTube kritiku umjesto pisaću.

Sve ove pretpostavke sugerira Stuckmannov prvijenac “Shelby Oaks: Grad duhova” (“Shelby Oaks”). Utjecaj hita “The Blair Witch Project” vidljiv je u filmu koji starta kao “found footage”, lažni dokumentarac, a bavi se nestankom YouTube zvijezde (metafilmski zgodno, nema što) i članova njezine grupe “Paranormalni paranoici”, posvećene snimkama na granici stvarnog.

Riley Brennan (Sarah Dunn) i ostatak nestali su snimajući u napuštenom zatvoru u “gradu duhova” Shelby Oaksu. “Vjerujete da su snimke autentične?”, pitaju Rileyinu stariju sestru Miju (Camille Sullivan; podsjeća na poznate glumice Trine Dyrholm i Robin Wright) u dokumentarcu o njezinu misterioznom nestanku.

“Vjerujem da moja sestra nije lažljivica”, odgovara ona i 12 godina kasnije odlučuje sama istražiti što se dogodilo s Riley, posebno kad pronađe kobnu snimku u ruci muškarca koji je prosvirao mozak na njezinu pragu. Je li Riley mrtva? Oteta? Ima li s nestankom kakve veze netko ili nešto koga/što je viđala na prozoru (na drugom katu kuće!) kako je gleda još otkako je bila klinka?

Početni dio filma je najimpresivniji i tu je evidentno da je Stuckmann na “ti” s “found footage” hororima, toliko da je šteta što nije “Shelby Oaks” u cijelosti režirao u tom pseudodokumentarističkom, kamerno razbarušenom stilu s obzirom na to da se njegov manjak iskustva osjeti kad treba režirati glumce u statičnijim kadrovima i voditi klasičnu naraciju.

Posljednjih godina “found footage” filmovi ispali su iz mode, ali možda je vrijeme za njihov “comeback” s obzirom na nikad veću popularnost estetski srodnih “true crime” projekata. Nesumnjivo, Stuckmann voli žanr koji je iznjedrio i “REC”, serijal “Paranormalno”, “Posjetu”... a ovo je njegov svojevrsni “Projekt: Demon iz Blaira”.

Ima u zrnatoj slici dosta toga prijemčivoga za horor, primjerice da se samo nazire netko ili nešto na prozoru iza napuknutog stakla ili u drugom planu kadra. Jezivost je zarana uspostavljena s takvim momentima i nosi “Shelby Oaks” kad postane klasičan narativan film, nastao pod utjecajem “Rosemaryne bebe” Romana Polanskog, folk horora i Lynchova “Twin Peaksa” (Riley kao svojevrsna Laura Palmer), s nedovoljno dobrom glavnom glumicom za razliku od veteranke Robin Bartlett u jezivo efektnoj epizodi, brojnim već viđenim situacijama i potentnom misterijom/mitologijom rasplinutom u Stuckmannovoj potrebi za objašnjavanjem iste.

Pred-halloweenovski marketing je proglašavao “Shelby Oaks” jednim od najboljih horora 2025., što osobno ipak nije, ali je svakako vrijedan gledanja za fanove žanra koji u Stuckmannu mogu naslutiti određeni potencijal, kao što ga je naslutio i žanrovski specijalist Mike Flanagan (“Doktor Sleep”) producirajući film. Stuckmann ima nagon za horor i u nekoliko scena uspijeva izazvati nelagodu i načiniti da gledatelja prođu srsi. Zlokobna silueta iza prozora s napuklinom na staklu nešto je što ne nestaje tako brzo iz sjećanja.