‘Snjeguljica‘: Ogledalo na zidu mom, tko (ni)je najljepši na svijetu tom?

Ogledalo na zidu mom, tko je najljepši na svijetu tom? Pitanje svih pitanja iz bajki opet je postavljeno u novoj verziji prijelomnog Disneyjeva animiranog klasika iz 1937. godine, (pre)odjevenoj u moderno igrano-filmsko ruho. “Snjeguljica” (“Snow White”) već je četvrti film o prvoj Disneyjevoj princezi unatrag dekadu i pol.

Godine 2012., u razmaku od svega par mjeseci, u kina su pušteni “Mirror Mirror” Tarsema Singha i “Snow White and The Huntsman” Ruperta Sandersa s Lily Collins i Julijom Roberts, odnosno Kristen Stewart i Charlize Theron u ulogama Snjeguljice i Zle kraljice. 

Krajem 2012. premijeru je imala i nijema španjolska c/b (in)verzija “Snjeguljice” Pabla Bergera s Macarenom Garcijom i Maribel Verdu, ali ostala u sjeni zvučnijih hollywoodskih naslova, a Sandersov je 2016. dobio i (pred)nastavak ”Lovac i Ledena kraljica”, fokusiran na titularne likove.

Još jedan “Snow White” projekt utoliko je krajnje nepotreban, no spomenuti filmovi nisu nastali u produkciji studija Walt Disney Pictures, koji u nedostatku svježih ideja sve češće poseže za “live action” verzijama crtića pa je na red za reciklažu “morala” doći i “Snjeguljica” nakon ”Pepeljuge”, ”Knjige o džungli”, ”Ljepotice i zvijeri”, ”Dumba”, ”Aladina”, ”Kralja lavova”, ”Mulan”, ”Pinokija” i ”Male sirene” (uskoro stiže "Lilo i Stitch", a snima se i "Vaiana").

Od svih njih “Snow White” se čini kao najprozirniji “uzmi novac i bježi” produkt i najveća kolateralna žrtva novovjeke, politički korektne “woke” ideologije s obzirom na “zastarjelost” i “problematičnost” originalnog Disneyjeva crtića (konzervatizam, patrijarhat...).

Naime, crtiću se zamjera Prinčev tzv. poljubac bez pristanka upućen Snjeguljici, makar joj je taj cjelov udahnuo život i probudio je iz “smrtonosnog sna” nakon što je zagrizla otrovnu jabuku, tj. glavni ženski lik koji veselo čisti kuću sedmorice patuljaka, pjeva “Someday My Prince Will Come” i čeka da je spasi princ na bijelom konju. Baš zato novi film nije posve vjeran izvorniku.

Princ je sada robinhoodovski lik, Jonathan (Andrew Burnhap), nekadašnji glumac (!) i vođa šumskih bandita/pobunjenika koji kradu hranu iz kraljevstva, a Snjeguljica (pretjerano “hejtana” Rachel Zegler, zvijezda nove "Priče sa zapadne strane" i "Igara gladi" koju ljudi baš vole mrziti) provodi neko vrijeme s njime, za razliku od njegova prethodnika, da se mogu zaljubiti jedno u drugo i “opravdati” onaj “poljubac prave ljubavi”.

Snjeguljica ovaj put nije pasivna, nego aktivno sudjeluje u akciji i bori se zajedno s Jonathanom protiv garde Zle kraljice (vrlo loša Gal "Wonder Woman" Gadot, potencijalna kandidatkinja za Zlatnu malinu) i on u jednom trenutku kaže: “Zamijenili ste me s princem na bijelom konju.”

Jednako tako, Snjeguljica upućuje patuljke (kompjuterski generirane kreature, ne ljudi od krvi i mesa) da sami počiste svoju kolibu. A računajući angažman tamnoputije glumice latinoameričkih korijena, Snjeguljica nije dobila ime zbog “kože bijele kao snijeg” nego “u čast snježne noći” u kojoj je stigla na ovaj svijet. Odstupanjima se može pridodati i lovac: on je sada crnac (Ansu Kabia) i Kraljici će podvaliti jabuku umjesto srca šumske životinje kao zamjene za Snjeguljičino.

Ipak, neke ključne scene solidno su (re)kreirane, poput slike “haj-ho” pjesmovitih patuljaka kako prelaze preko mosta od balvana i sjene lovca iza Snjeguljičine siluete, a najbolja od njih, bijeg junakinje kroz mračnu šumu, režirana je burtonovskim nervom za fantaziju ovdje pretežno neinspirativnog Marca Webba (“500 dana ljubavi”, “Čudesni Spider-Man 1&2”). To su usamljeni trenuci kad film pokušava i donekle uspijeva bar evocirati, ako ne i rasplamsati magiju originala.

Lako za “woke”, veći je problem to što je “Snow White” suhoparan, umjetan i mehanički komad bajkovitog blockbustera, lišen živosti i topline stare “Snjeguljice”, što novu verziju čini najtrulijom jabukom u košari Disneyjevih remakeova, ali ne nužno i najgorim filmom svih vremena, kako bi se moglo zaključiti po nevjerojatnoj mržnji i ocjeni na IMDb-u (1,6 od 10!!!). Tupko, Kihavko i ekipa izgledaju kao računalno oživljeni vrtni patuljci, pjesme su generičke i ne ulaze u uho, iako ih je radio dvojac Benj Pasek – Justin Paul, odgovoran za “Najvećeg showmana”...

“Snow White” bi se u konačnici mogla svidjeti samo (naj)mlađoj djeci, još neupoznatoj s čarolijom originala, a starijima može biti donekle zanimljiva za gledanje kao preslika kaotične “off screen” drame ispod diznijevski šarene i raspjevane površine (propalestinska/antitrumpovska Zegler vs. proizraelska Gadot) i nekih paralela sa stvarnosti, poput kraljevstva Zle kraljice, gdje mnogi ostaju bez posla nakon uspostave njezine strahovlade, čak i glumci poput Jonathana. Haj-ho!