‘Souleymanova priča‘: Ja, kapetan i ja, dostavljač

Ilegalni gvinejski imigrant Abou Sangare priredio je najveće iznenađenje na dodjeli Europskih Oscara 2024. kad je osvojio nagradu za najboljeg glumca za ulogu u filmu “Souleymaneova priča” (“L’histoire de Souleymane”/”The Story Of Souleymane”) u kategoriji s favoritima Ralphom Fiennesom i Danielom Craigom, nominiranima za “Konklavu” i “Queera”.

Anonimni glumac je, dakle, osvojio i Europskog Oscara nakon glumačke nagrade u canneskoj sekciji “Izvjestan pogled”, ali tamo nije imao tako jaku konkurenciju, tj. ovako poznate face, i to u ponajboljim izvedbama karijere, realno superiornijim Sangareovoj ulozi.

U dvorani se moglo osjetiti iznenađenje, kao i na Fiennesovu licu (Craig je bio nenazočan), premda se veliki glumac ponio kao gospodin i nije pokazao razočaranje što mu je izmakao EU Oscar i nakon treće nominacije, koliko ih broji i za američke zlatne kipiće.

Posrijedi je zasigurno bila politička odluka počesto politički nastrojene Europske filmske akademije. No, treba reći da je Sangare do(i)sta dobar i vrlo uvjerljiv u svom glumačkom debiju dok nosi cijeli film rijetko izlazeći iz kadra, zasigurno i zato što je proživljavao slične situacije kao njegov lik, također gvinejski imigrant Souleymane koji krpa kraj s krajem kao dostavljač hrane na biciklu u Parizu.

Vidljivo je to i na drugo gledanje “Souleymaneove priče” rancuskog redatelja Borisa Lojkinea povodom hrvatske premijere na 18. FMFS-u, gdje je film rasprodao projekciju u Ljetnom kinu “Bačvice” i dobio posebno priznanje glavnog žirija, kao i nagradu žirija mladih koji su hvalevrijedno istaknuli i njegov “surov prikaz stvarnosti koja nas okružuje”.

Teško je gledati Souleymana i ne vidjeti strane dostavljače na biciklu na ulicama Splita i Hrvatske. Oni se zasigurno mogu prepoznati u Souleymanu i njegovoj priči koja, pak, kao da nastavlja tamo gdje je stao “Ja, kapetan”, evidentirajući imigrantsko iskustvo nakon mukotrpnog dolaska iz Afrike u Europu. Nije lako preživjeti putovanje, ali ni živjeti jednom kad tamnoputi imigranti dođu na odredište u stranu zemlju među (bijele) ljude koji ih uglavnom ne žele prihvatiti.

“Idi doma ako ti se ne sviđa”, poručuje bez sustezanja jedan tip Souleymanu nakon što mu ovaj kaže “Nismo vaši robovi”. Iscrpljeni Souleyman dostavlja hranu pedalirajući na biciklu kroz kaotičan promet od jutra do mraka i paralelno se priprema za intervju koji može presuditi o njegovom (ne)dobivanju dozvole za boravak u francuskoj prijestolnici.

Rubno akcijska kamera snimatelja Tristana Galanda (kalio se na filmovima braće Dardenne) sugerira da bi Lojkine mogao režirati i dostavljačko-biciklistički akcijski triler na tragu “Žurne pošiljke”, ali “L’histoire de Souleymane” je isključivo drama i redatelj prvenstveno (i konzistentno) prisvaja realistički dokudramski izričaj, daleko od nekakve “Wolt Disney” bajkovitosti.

Kamera prati Souleymana u stopu i rijetko predahne, kao i on sam. Život mu se okreće u perpetualnom stresu poput kotača bicikla dok samo želi dobiti pravo da radi i živi ovdje, za što treba proći taj intervju i slagati svoju priču dolaska u Pariz prema špranci koja navodno prolazi. Određena tipologija imigrantske drame nije strana Lojkineu, kao ni repetitivnost u srednjem dijelu filma, ali prevagu odnosi dojmljiva završnica, kad Souleyman, nakon početnih laži, odluči ispričati pravu priču, otvoriti i olakšati dušu. “Souleymanova priča” je tada ispričana.