‘Spoj iz snova‘: Ljubav (ni)je na prodaju

Vraća li se romantična komedija na velika (kino) vrata nakon filma "Spoj iz snova" ("Materialists")? Potvrdan odgovor na ovo pitanje svakako je bio nametnut redateljici Celine Song (krasan, za Oscara dvostruko nominirani prvijenac "Prošli životi"). Romantične komedije većinski su domena streaming servisa posljednjih godina, izuzev šačice filmova poput "Karte za raj", "Samo ne ti", "Povedi me na Mjesec" i friškog talijanskog hita "Do ludila". 

Song je dobila zadatak da vrati rom-com natrag na veliki ekran sa zvijezdama hollywoodske "A" liste Dakotom Johnson, Pedrom Pascalom i Chrisom Evansom u glavnim ulogama i nametne se kao potencijalno nova Nora Ephron ("Kad je Harry sreo Sally", "Romansa u Seattleu", "Imaš poštu") ili Nancy Meyers ("Što žene vole", "Ljubav nema pravila", "Previše je složeno").

Budžet od 20 milijuna dolara iskorišten je za vizualnu eleganciju o kojoj mnoge streamingovske romantične komedije mogu samo sanjati i snimatelj Shabier Kirchner ("Bull", "Past Lives") napravio je odličan posao u interijerima i osobito eksterijerima, prikazavši pulsirajući, uvijek filmični New York u nekom novom svjetlu, tako da je zacijelo izazvao veliku ljubomoru kod autora nastavka "Seksa i grada" ("I tek tako...").

Međutim, kvaka je da "Spoj iz snova" tek djelomično koketira s klasičnom romantičnom komedijom, taman toliko da se površinski može reklamirati kao rom-com. Protagonistica filma Lucy, provodadžijka ("matchmaker") iz agencije za spojeve, na prvu je razmjerno uobičajeni lik za žanr, svojevrsna ženska verzija "doktora za ljubav" Hitcha u izvedbi Willa Smitha, i prije 15-ak godina mogla bi je glumiti Kate Hudson, Anne Hathaway ili Katherine Heigl.

No, Lucy je (isprva) "material girl" koja radije bira novac umjesto ljubavi, ona je netko tko smatra da je brak "poslovni dogovor", zna puno više o hodanju nego o ljubavi ("teže je") i pristupa svojem poslu kalkulantski ("To je samo matematika"), uspoređujući provodadžijke s posrednicima u osiguranju, pa i s mrtvozornicima (uzimanje ”mjera” plus ”Tražimo partnera za starački dom i kompića za grob”), te procjenjujući položaj klijenata na tržištu ovisno o njihovoj plaći, visini, težini, godinama, političkoj orijentaciji, filmskom ukusu...

Montaža preferencija/zahtjeva klijenata tijekom intervjua ("Ne tražim čudo, samo goli minimum..."), nalik verziji "svajpanja" uživo, pozicionira film u romantično-komičnom smjeru, dok Lucy ima karakteristike samosvjesne "anti" rom-com protagonistice, ali one nisu do kraja uposlene s obzirom na to da je razapeta između bogatog udvarača Harryja i siromašnog bivšeg dečka Johna, s posebnim nagnućem prema potonjem, za kojeg Song navija. 

Biznismen Harry pravi je "ulov", "jednorog", "nemoguća fantazija", 10/10 muškarac (zgodan, visok, bogat, šarmantan...), a neuspješni glumac John krpa kraj s krajem i živi s cimerima nadomak četrdesete. Ljubavni trokut također je rom-comovski s vječnim pitanjem "udati se iz ljubavi ili zbog novca?", ali Song duboko u sebi teži kompleksnijoj, perceptivnijoj romantičnoj drami na tragu "Prošlih života" ili "Najgore osobe na svijetu", a ne komediji.

I Song je razapeta baš kao Lucy, samo između žanrova, rom-coma po mjeri komercijalnog hollywoodskog studija Sony Pictures i festivalske romantične drame prikladnije nezavisnoj kompaniji A24 (film se otvara njihovim logom), uz ustupke "MeToo" trendu s mračnim podzapletom u vezi Lucyne stalne klijentice Sophie (Zoe Winters, vjerojatno najbolja u glumačkoj ekipi) koja doživljava grozotu na prvom spoju.

Redateljica pokušava snimiti slojevitiju romansu, uspostaviti melankoličan, pa i elegičan ton kao u superiornijem prvijencu (sjećate se izraza "in yun"?), dok propituje postulate ljubavi u materijalističkom 21. stoljeću i vremenu modernog "dejtanja". Odatle, recimo, duge tišine između razgovora, nekarakteristične za "mainstream" rom-com.

Ipak, film nije u tonalnom balansu, a likovi nisu ni izbliza komplicirani i "stvarni" ljudi kao u "Past Lives" niti je "Materialists" podjednako intimno i brutalno iskreno "tko sam, s kim trebam biti i što bi bilo kad bi bilo?" iskustvo koje Song pokušava replicirati u odnosu Lucy i Johna s reminiscencijama o njihovoj prošlosti i putu kojim nisu pošli, a možda su/bi mogli ili trebali. Za trenutne rom-com standarde "Spoj iz snova" je iznad "golog minimuma", ali od talentirane Song ipak se potajice tražilo novo "čudo". "Prošli životi" nisu se ponovili.